петак, 11. мај 2012.

APOKALIPSA, iz ugla Andreja Tarkovskog


Andrei-Tarkovski-L-integrale-dvd


1839  u Francuskoj, u Lyonu, Antoine Lumière ( u prevodu svetlo) proizvodi fotografske ploče. 1894. postavlja kameru izrađenu sa bratom pred izlazna vrata svoje tvornice i snima izlazak radnika. Bio je to La sortie des ouvriers de l’usine Lumière (Izlazak radnika iz tvornice Lumière).  Izum je prihvaćen je 1895.  I iste godine  braća su pred odabranom publikom (članovima društva za unapređivanje nacionalne industrije) pokazala kako on funkcioniše. Tako je rođena sedma umetnost.
PESNIK SA KAMEROM
Da, zovu ga tako a mogli bi I slikar sa kamerom. Tarkovski sledi svoj likovni način izražavanja još od filma Ivanovo detinjstvo (1962), preko Andreja Rubljova (1966) i Solarisa (1972) koje je snimio Vadim Ivanovič Jusov (1929), do Zrcala (1974). Na Zapadu snima Nostalgiju (1983), snimatelj je Giuseppe Lanci, i Žrtvu (1986), snimatelj je Sven Nykvist. Ingmar Bergman je jednom prilikom zapisao :”Moj prvo sučeljavanje sa filmom Tarkovskog bilo je slično čudu. Odjednom sam se obreo pred prostorijom ,čije ključeve mi ranije niko nikad nije dao.To je bila soba ukoju sam oduvek hteo da uđem-a ispalo je da u njoj odavno birabvi drugi čovek i on se tamo oseća svršeno slobodno.”

O magiji svojih filmova  jednom je rekao : ponekad ti se čini da si režiser , tako bar izgledaš samom sebi, kao autor , a ustvari si ti samo provodnik koji dodiruje materijal predajući mu energiju i pretvarajući ga u zlato.

U “Rubljovu ”  momak , mucavac Burljajev, vrlo samouvereno nadzire livenje zvona pričajući svima kako mu je pokojni otac-livac preneo neku tajnu zvonarskog bakra.On ostavlja utisak da se od svih najbolje u to razume . A ustavri , od svega toga nije bilo ništa: ni u šta se on posebno nije razumeo , i nikakve tajnie nije znao , radio je na osnovu čistog nadahnuća, a zvono je nekako izlazilo iz livnice , i zvonilo zadivljujuće čistim zvukon, i prestavši da muca, Burljajev plače u nekom divljem zanosu.
  To je jedna od najupečatljivijih i najpotresnijih scena u svekolikoj svetskoj kinematografiji.

Mesec i po dana pre smrti , 18.novembra 1986. zapisao u svoj dnevnik:“Bolestan sam. Bronihtis i neka glupost sa potijkom i mišićima što deluju na živce. Od čega neizdrživo bole vrat i ramena.“Sutradan je zatražio pomoć masažera i požalio mu se da ga zbog nervnih stresova užasno bole vrat i leđa, a 30.novembra je snimio pluća. Pokazala su se zatamnjenja.
Nakon dve nedelje ( 15. decembra ) zapisao je u dnevniku :“Čovek živi i zna da će umreti pre ili kasnije .Ali ne zna kada i zato odlaže taj momenat na neodređeno vreme.To mu pomaže da živi.A ja sad –znam.I ništa mi više ne može pomoći da živim.“
Imao je rak na plućima. On se do poslednjeg momenta ipak nadao da može još snimiti film o svetom Antoniju ili o Hamletu, ili o Golgofu, i razmišljao je o tom filmovima-ali je umro u jednoj francuskoj bolnici noću između 28. i 29. novembra 1986.g.

DIVNA RAZMIŠLJANJA  APOKALIPSI

Godine1984. u okviru Sent Džejms festivala u Londonu bila je organizovana retrospektiva NJEGOVIH filmova . U to vreme se, postavivši u teatru Kovent Garden operu „Boris Godunov“ Musorgskog, spremao za snimanje „Žrtvovanja“. Nastupao je pred gledaocima govoreći o temi „Stvaranje filma i odgovornost umetnika“, i odgovarao na pitanja. U jednoj od londonskih crkava Tarkovski je održao „Slovo o Apokalipsi“.
Nisam baš navikao na nastupe kao što je ovaj koji nameravam da održim, na nastupe na ovakvom mestu, u crkvi. Malo se pribojavam zbog svojih svetovnih koncepcija. Ali pošto ne nameravam da držim nikakva stručna predavanja nego ću prosto pokušati da razmišljam povodom toga šta Apokalipsa znači za mene kao umetnika, mislim da će to na neki način da spasi situaciju i da objasni zašto se na ovo odlučujem ovde.
/.../

tark3

Apokalipsa je možda najveće poetsko delo stvoreno na Zemlji. To je fenomen koji u suštini izražava sve zakone koji su čoveku dati odozgo. Znamo da se veoma dugo vode sporovi povodom različitih tumačenja ovih ili onih odlomaka u Otkrivenju svetog Jovana. Znači, grubo govoreći, mi smo navikli da se Otkrivenje tumači, da ga tumače. To je baš ono što, po mom mišljenju, ne treba raditi, zato što Apokalipsu nije moguće tumačiti. Zato što u Apokalipsi nema simbola. To je slika. U tom smislu što ako je simbol moguće interpretirati, onda sliku nije. Simbol se može dešifrovati, tačnije, iz njega se može izvući određeni smisao, određena formula, dok sliku ne možemo da razumemo, nego možemo da je doživimo i primimo, jer ona ima beskonačan broj mogućnosti za tumačenje. Ona kao da izražava beskonačan broj veza sa svetom, s apsolutnim, s beskonačnim. Apokalipsa je poslednja karika u ovom lancu, u ovoj knjizi, poslednja karika koja završava ljudsku epopeju, u duhovnom smislu reči.
Mi živimo u veoma teškom vremenu i njegove složenosti se pojačavaju svake godine. Mada, ako i makar malo znamo istoriju, možemo da se prisetimo da se više puta govorilo o približavanju apokaliptičkih vremena. Rečeno je: „Blažen je onaj koji čita i oni koji slušaju reči proročanstva, i čuvaju ono što je napisano u njemu, jer vreme je blizu.“ Pa ipak, uslovnost vremena toliko je očigledna, da mi ne možemo sa tačnošću da odredimo kad će se desiti ono o čemu piše sveti Jovan. To može da bude sutra, može za hiljadu godina. Upravo u tome je smisao takvog duhovnog stanja, duhovnog stanja čoveka koji treba da oseća odgovornost pred sopstvenim životom. Nemoguće je zamisliti da je Otkrivenje nastalo tada kada se naše vreme iscrplo. Zato ne smeju da se izvode nikakvi zaključci iz teksta Apokalipse povodom vremena kao takvog.

tarkovski
Sigurno ste primetili da u Apokalipsi ima mnogo tačnih cifara, datuma. Navodi se broj žrtava i broj pravednika. Ali sa moje tačke gledišta, to uopšte ništa ne znači, to je kao nekakav slikovit sistem koji se doživljava emocionalno. Cifre, neki tačni momenti, važni su da bi se osetila čovekova sudbina, da bi se upoznala budućnost. Objasniću primerom. Od malih nogu veoma sam voleo knjigu Robinson Kruso - uvek mi se veoma sviđalo i uzbuđivalo me nabrajanje onoga što je bilo izneseno na obalu i što je bilo Robinsonov plen. Mi živimo materijalizovano, ponavljajući o postojanju prostora i vremena. To jest, mi živimo zahvaljujući pristustvu ovog fenomena, ili dvaju fenomena, i veoma smo osetljivi na njih zato što oni ograničavaju naše fizičke okvire. Ali, kao što je poznato, čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj, i prema tome, ima slobodu volje sposobnost da stvara. U poslednje vreme, i ne samo poslednje, nego već prilično dugo, mi često postavljamo sebi pitanje: nije li stvaralaštvo zapravo grešno? Zašto se javlja takvo pitanje kad mi nesumnjivo znamo da stvaralaštvo podseća na to da smo mi stvoreni, da nam je Otac jedan? Zašto se javlja takva, rekao bih, bogohulna misao? Zato što je kulturna kriza poslednjeg veka dovela do toga da umetnik može bez bilo kakvih duhovnih koncepcija. Kad stvaranje biva neka vrsta instinkta, šta li već?! Pa mi znamo da neke životinje, takođe, imaju estetsko osećanje i da mogu da stvaraju nešto završeno u formalnom, prirodnom smislu. Eto, recimo, saće koje stvaraju pčele da bi u njega stavljale med. Umetnik je počeo da se odnosi prema talentu koji mu je dat kao prema svome vlasništvu, odakle mu i pravo da smatra da ga talenat ni na šta ne obavezuje. Ovim se objašnjava ta obezduhovljenost koja vlada u savremenoj umetnosti. Umetnost se pretvara ili u nekakva formalistička traganja, ili u robu za tržište. Ne treba da vam objašnjavam da se kinematografija nalazi u samom centru ovakvog stanja stvari, uostalom, kao što je poznato, ona se rodila krajem prošlog veka na vašaru - sa ciljem čiste zarade.
Nedavno sam bio u Vatikanskom muzeju. Tamo je ogroman broj dvorana posvećenih savremenom religioznom slikarstvu. To svakako treba videti zato što je to užasno. I ja ne razumem zašto se ova, oprostite mi, dela, postavljaju na zidove takvog muzeja. Kako ovo može da zadovoljava religiozne ljude i posebno crkvenu katoličku upravu. To je prosto poražavajuće.
O savremenoj krizi

Mi živimo u pogrešnom svetu. Čovek je rođen slobodan i hrabar. Ali naša nevolja je u želji da se sakrijemo i zaštitimo od prirode koja nas sve više i više prisiljava da se pribijemo jedni uz druge. Mi opštimo ne zato što volimo da opštimo, ne zato da bi uživali u opštenju, nego zato da ne bi bilo toliko strašno. Ova civilizacija je pogrešna ako se naši odnosi grade na takvom principu. Sva tehnologija, sav takozvani tehnički progres koji prati istoriju, u suštini stvara proteze - on produžava naše ruke, izoštrava vid, omogućuje da se krećemo veoma brzo. I ovo ima principijelan značaj. Mi se danas krećemo nekoliko puta brže nego u prošlom veku. Ali od toga nismo postali srećniji. Naša ličnost, naša, da tako kažem, personaliti, ušla je u konflikt sa društvom. Mi se ne razvijamo harmonično, naš duhovni razvoj je toliko zaostao da smo već žrtve lavinskog procesa tehnološkog rasta. Mi ne možemo da izronimo iz ove bujice čak i ako bismo hteli. Na kraju krajeva, kada se kod čovečanstva javila potreba za novom energijom radi tehnološkog razvoja, i kad je čovečanstvo otkrilo ovu energiju, tada se ono nije pokazalo moralno spremno da je iskoristi za svoje dobro. Mi smo kao divljaci koji ne znaju šta da rade sa elektronskim mikroskopom. Možda njime zakivati eksere, rušiti zidove? U svakom slučaju, postaje jasno da smo mi robovi ovog sistema, ove mašine, koju je već nemoguće zaustaviti.
Zatim, na planu istorijskog razvoja mi smo toliko počeli da ne verujemo jedni drugima, da ne verujemo da jedni drugima možemo pomoći (mada se sve čini da bi se preživelo zajedno), da mi sami, svako od nas lično, zapravo ne učestvujemo u društvenom životu. Ličnost nema nikakav značaj. Kraće rečeno, mi gubimo ono što nam je bilo dato od samog početka, - slobodu izbora, slobodu volje. Eto, zašto ja smatram našu civilizaciju pogrešnom.
Ruski filozof i istoričar Nikolaj Berđajev je vrlo precizno zapazio da u istoriji civilizacije postoje dve etape. Prva je istorija kulture kada je razvoj čoveka manje-više harmoničan i zasnovan na duhovnoj osnovi, i druga, kada počinje lančana reakcija koja nije potčinjena volji čoveka, kada dinamika izmiče kontroli, kada društvo gubi kulturu.
Šta je Apokalipsa? Kao što sam već rekao - to je slika čovekove duše sa njenom odgovornošću i obavezama. Svaki čovek proživljava ono što je tema Otkrivenja svetog Jovana. To jest, ne može da ne proživljava. I na kraju krajeva zato, upravo zato, mi možemo reći da su smrt i stradanje u suštini jednaki ako strada i umire ličnost, ili se završava ciklus istorije i umiru i stradaju milioni, zato što čovek može da podnese jedino onu barijeru bola koja je njemu dostupna.
O našem konformizmu

U Otkrivenju Jovanovom rečeno je: „Znam dela tvoja, da nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih.“ To jest, ravnodušnost, neučešće, izjednačuje se sa grehom, sa prestupom pred Tvorcem. Sa druge strane: „Ja one koje ljubim karam i popravljam; zato revnuj, i pokaj se.“ Ukratko, ovo je osećanje čoveka koji se kaje, ovo je, uopšte - početak puta. Takva osećanja imaju različiti ljudi na razne načine i u različito vreme. Recimo, Dostojevski. Postoji verzija da je to religiozni, pravoslavni pisac koji je ispričao o svojim traženjima i o osobinama vere. Meni se čini da to nije sasvim tako. Dostojevski je napravio svoja velika otkrića samo zato što je bio prvi od onih koji su osetili i izrazili probleme obezduhovljenosti. Njegovi junaci pate jer ne mogu da veruju. Oni žele, ali su izubili taj organ kojim se veruje. Atrofirala je savest. I iz godine u godinu, Dostojevski je postao nekako sve više i više razumljiv, čak moderan. Upravo na račun toga što ovaj problem narasta sve šire i šire. Zato što je najteže - verovati. Zato što je pouzdati se u blagodat, uopšte uzev, nemoguće. Naravno da je srećan čovek koga je posetilo ovo stanje. Ali teško da se svaki čovek može time pohvaliti. Najvažnija stvar da bi se osetio slobodan i srećan jeste - hrabrost.
Na neki čudesan način svi ovi problemi sadržani su u Apokalipsi. Apokalipsa - to je, na kraju krajeva, priča o sudbini. O sudbini čoveka koji je neraskidiv između sebe kao ličnosti i društva. Kad priroda spasava vrstu od izumiranja, tada životinje ne osećaju dramu postojanja, opstanka. Budući da čovek sam bira svoj put zahvaljujući slobodi volje, on ne može da spasi sve ljude, nego može da spasi samo sebe. Baš zato on može da spasi druge. Mi ne znamo šta je to ljubav, mi se sa užasnim omalovažavanjem odnosimo prema sebi samima. Mi nepravilno shvatamo šta znači voleti samoga sebe, čak se i ustručavamo od ovog pojma. Zato što mislimo da voleti samoga sebe znači biti egoista. To je greška. Zato što je ljubav - žrtva. U tom smilu, da je čovek ne oseća - ovo može da primeti sa strane tek treće lice. I vi, naravno, znate ovo, jer je rečeno: ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe. To jest, voleti samoga sebe kao da je osnova osećanja, merilo. I ne samo zato što je čovek postao svestan sebe i smisla svog života nego, takođe, i zato što uvek treba počinjati od samog sebe.
Ne želim da kažem da sam ja uspeo u svemu ovome o čemu sada govorim. I, prirodno, daleko sam od toga da bih sebe stavio kao primer. Naprotiv, ja smatram da sve moje nesreće proističu upravo iz toga što ne slušam sopstvene savete. Nevolja je u tome što su i okolnosti jasne, a jasan je i rezultat do koga će nas dovesti pogrešan pogled na stvari. Ali netačno bi bilo misliti da Apokalipsa nosi u sebi samo koncepciju kazne. Možda je glavno što ona nosi - nada. I pored toga što je vreme blizu, za svakog od nas zasebno ono je zaista vrlo blizu - ali za sve zajedno nikada nije kasno. Apokalipsa je strašna svakome zasebno, ali za sve zajedno u njoj je nada. I u ovome je smisao Otkrivenja. Na kraju krajeva, baš ta dijalektika, izražena na slikovit način, za umetnika predstavlja takvo inspirativno, nadahnjujuće načelo, da se i nehotice čudiš koliko u njemu može da se nađe tačka oslonca u bilo kojem stanju duše.
Povodom nestanka prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, rečene su zadivljujuće lepe reči. Povodom iščezavanja prostora: „I Zvezde nebeske padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje zametke svoje kad je zaljulja veliki vetar. I nebo se izmače kao svitak kad se savije, i svaka gora i ostrvo pokrenuše se s mesta svojih.“ Nebo se izmaklo savivši se kao svitak. Ja nisam čitao ništa divnije. A evo još o tome šta se desilo posle skidanja sedmog pečata. Šta da kaže bilo koji umetnik o načinu na koji je ovo izraženo! Kako izraziti ne samo ovu napetost, nego ovaj prag! „I kada On (to jest, Jagnje) otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa.“ Kako kaže moj prijatelj, - ovde su reči izlišne. Skinut je sedmi pečat, i šta biva? Ništa. Nastupa tišina. Ovo je neverovatno! To odsustvo slike u ovom slučaju je najsnažnija slika koja se samo zamisliti može. Pravo čudo!
/.../
tarkovski8

Evo još jedan odlomak iz desete glave. Povodom vremena takođe je rečeno vrlo lepo: „I Anđeo kojega videh gde stoji na moru i na zemlji, podiže svoju desnu ruku prema nebu, i zakle se Onim koji živi u vekove vekova, koji sazda nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više biti neće.“ Ovo izgleda kao obećanje, kao nada. A ipak ostaje tajna. Zato što u Apokalipsi postoji jedno mesto koje izgleda sasvim neobično za Otkrivenje. „A kada progovoriše sedam gromova, htedoh da pišem, no čuh glas sa neba koji govori: Zapečati ono što govoriše sedam gromova, i to ne piši.“ Zanimljivo je šta je sveti Jovan sakrio od nas? I zašto je rekao da je nešto sakrio? Čemu ovaj čudni intermedij, ova remarka? Jesu li to peripetije odnosa između Anđela i Jovana Bogoslova? Šta je to bilo što čovek ne treba da zna? Pa smisao Otkrivenja je baš u tome da čovek zna. Možda nas samo shvatanje znanja čini nesrećnima. Sećate li se: „I znanje umnožava muku“. Zašto? Ili je trebalo sakriti od nas našu sudbinu? Neki momenat sudbine? Ja, na primer, nikako ne bih mogao da živim kad bih znao proročanstvo o sopstvenom životu. Po svoj prilici, život gubi svaki smisao kad bih znao kako će se završiti - naravno, imam u vidu svoju ličnu sudbinu. U ovom detalju postoji nekakvo neverovatno, potpuno neljudsko blagorodstvo pred kojim se čovek oseća kao malo dete, i nezaštićen i istovremeno zaštićen. Ovo je učinjeno zato da bi naše znanje bilo nepotpuno, da se ne oskrnavi beskonačnost, da se ostavi nada. U čovekovom neznanju je dana. Neznanje je - blagorodno. Znanje je vulgarno. Zato takva briga koja je izražena u Apokalipsi u većoj meri mi daje nadu nego što me plaši.
I sad se ja pitam: šta treba da radim kad sam pročitao Otkrivenje? Potpuno mi je jasno da ja više ne mogu biti isti kao pre, ne samo zato što sam se promenio, nego zato što mi je bilo rečeno: budući da znam to što sam saznao, dužan sam da se promenim.
U vezi sa svim ovim počinjem da mislim da je umetnost kojom se bavim moguća jedino u tom smislu ako ona ne izražava mene samog, nego ako u sebi akumulira ono što ja mogu da uhvatim opšteći sa ljudima. Umetnost postaje grešna čim počnem da je upotrebljavam u svoje interese. I najvažnije je da prestajem da budem sebi interesantan. Možda od toga i počinje moja ljubav prema samom sebi.
Hoću da zahvalim onima koji su me pozvali na današnji susret, mada ja i nisam hteo ništa novo da vam otkrijem. Hteo sam - i to sam dobio - da, razmišljajući u vašem prisustvu, na taj način osetim važnost ovog momenta i procesa. Vi ste mi dali mogućnost da dođem do nekih zaključaka i da povratim neke misli, zato što o ovome nije moguće razmišljati u samoći. I tako, nameravajući da radim svoj novi film, nameravajući da učinim novi korak u ovom pravcu, meni je potpuno jasno da prema njemu treba da se odnosim ne kao prema slobodnom stvaranju, nego kao prema postupku, kao prema prinudnom činu, kad rad više ne može da pričinjava zadovoljstvo, već dolazi kao nekakav težak i opterećujući dug. Otvoreno govoreći, ja nikad nisam mogao da shvatim da umetnik može da bude srećan u procesu svog stvaralaštva. Ili je ova reč netačna? Srećan? Ne, nikad. Čovek ne živi zato da bi bio srećan. Postoje stvari daleko važnije nego što je sreća.
IZVOR Slovo o Apokalipsi

Neka se ostvari
sve što je planirano.
                                   Neka poveruju.
I neka se ismevaju
nad svojim strastima.
                           Jer, to što nazivaju strašću
                           nije duševna energija...
...već samo trenje između
duše i spoljnog sveta.
                          I najvažnije,
                          neka veruju u sebe...
...neka se osećaju
bespomoćno, kao deca, jer...
                          ...slabost je velika stvar,
                          a snaga je ništa.
Kada se čovek rodi,
on je slab i gibak...
                          ...a kad umire,
                           čvrst je i bezosećajan.
Kada drvo raste,
nežno je i savitljivo...
                            ...ali kada je suvo
                             i tvrdo, umire.
Tvrdoća i snaga su
saputnici smrti.
                           Gipkost i slabost su
                           izraz svežine postojanja.
Jer, nešto što je očvrsnulo,
nikada neće pobediti.''


~ Iz filma ,,Stalker'' (1979) ~

35 коментара:

Анониман је рекао...

tarkovski, kao i bergman, spadaju u retke umetnike filma koji iznad svega cene istinu. bez obzira da li boli, da li je strašna ili ogavna. čovek je grešan. a lepota proizilazi iz preobražaja tog greha. ta vrsta lepote, u tišini, skoncentrisana je u jednoj tački. tarkovski je veoma vešto prikazuje u svojim filmovima. bar onim koje sam gledao. ako bar neko oseti to zgušnjavanje onda je njegova umetnost dobila viši značaj.

o apokalipsi nećemo. dosta nam je i današnja očigledna slika sveta. na žalost nisam još stigao do jovanovog otkrovenja. čekam neku drugačiju zrelost. ko čeka možda i dočeka.

123

Анониман је рекао...

Jedino sto sam gledao od njega je Andrej Rubljov. Neprevaziden film u ovom zanru.Ni ja nisam citao Otkrovenje i
prenerazila me poetika. Nisam siguran da cu zbog toga da ga procitam,hehe..Sto kaze 123 dosta nam je danasnje apokalipse.
pozdrav
Z.

Анониман је рекао...

Hvala L, na priređivanju.

"Apokalipsa je slika", i ona se nalazi u svačijem oku*, potrebno je ogledalo* da je vidiš*.

L2 је рекао...

Ti,simpatično!
Verovao ili ne upravo sam se probudila iz košmara apokalipse. Zaista. Neverovatno upečatljiv san.I ja sada sedim i čudim se nad mozgom koji se nemilosrdno igra sa nama a mi se osećamo gazdama, vladaocima..koja smejurija.
I nakon ovog sna ja ne bih mogla ispisati misao koju si ti ispisao. Ona lepo zvuči, poetična je, ali ne dao Bog da je istinita.
Srđo,halo, malo optimizma. Ima jedna scena ( jedna od hiljade)sa dve zelene flaše u bari vode a kiša pljušti, pljušti,kapi se slivaju, monotono, dozlaboga dosadno, a Tarkovski odlučan,po cenu rizika, da nas primora, slomi, iscrpi i nauči da GLEDAMO, SLUŠAMO, DA UŽIVAMO.

Treba smiriti duh i onda se nakon izvesnog vremena vidi sve. Vidi se jasnije i zašto narod glasa kako glasa a ne samo monotoni krug prirode,neke glupe zelene flaše..haha..

Srđo gde zaluta ovde. Ovo je,što mi je napisala jedna devojka, neko čudno carstvo svega. Ja bih dodala carstvo truć buć, sagrađeno između kuhinje (Lukinog peršuna..haha)trčanja, pisanja, slikanja, sviranja.. ah čega sve ne.
ipak hvala i pozdrav
PS.
Neka ti je Bog u pomoći sa novim truć buć društvom na TR.

L2 је рекао...

123
Otkrovenje sam čitala nekoliko puta, a Bibluju tri godine dnevno.Htela sam je shvatiti kroz nemilosrdno pročitavanje i tumačenja nekoliko autora.
O ukupnom rezultatu neću pričati.Samo o jednom delu, Propovedniku. Bibliju (Stari i Novi zavet) pisali su ljudi. Ona je filozofija života,poezija, politika, ekonomija,pitanje i odgovor. I dok tu knjigu ne uzmeš u ruke, prelistaš nekoliko puta,i tek ako je shvatiš iz svoje nutrine, postaće ti delomično jasna. U tom slučaju vezaćeš se za neke delove,nikako celu. U to sam ubeđena. A ti delovi se useku u pamet kao i sve ostalo u životu čemu posvetiš pažnju.
Eto meni je ostao u pamćenju Propovednik (čitam i dalje, ali ređe) Pojedinačna sudbina viđena kroz pitanje odnosa Boga i čoveka.

I na kraju, u pravu si. Ništa ne vredi čitati ako nisi spreman. Kao što piše u Bibliji, sve ima svoje vreme, vreme radosti, vreme plakanja, vreme ratova, vreme sejanja...

Анониман је рекао...

L,

Ne dozvoljavam takvo nipodoštavanje strane!
Blog je bogat, koliko i autor(i), a ovaj je prijatan, blag. Kao san je. Za nekog ko je naučio da samuje, prikladan je :)

Tarkovski, kao svaki valjan istočnjak (mada čak i rimski misle to), zna, oseća celovitost Knjige. Ona nije kompilacija, ma koliko to razum nametao kao odgovor, i to se vidi u Vašem pisanju 123 (pozdrav komentatoru).
Tarkovski u Londonu, govori o Apokalipsi, protestantima... Londonsko Biblijsko društvo... Ruga li se onima koji su toliko sekti stvorili na svojoj fascinaciji Krajem? Ili ih podučava, upozorava, moli? Voli?

Kada bih uputio primedbu, ona bi bila poput Vašeg odgovora... Celovitost!

Pitam se, kako li je san izgledao? Kako bi moj san izgledao?

Draga L, sebe vidim kao vrlo vedru osobu. Nisam u tome usamljen.
Molim, da ako već o meni po komentarima sudite, krenite od toga :)

Анониман је рекао...

Pozdravljam nove snage.Društva i vedrine nikada dosta.
Z.

Анониман је рекао...

Hvala Z,

Letimičan pogled na blog otkriva smirene posetioce :)

Svako dobro

L2 је рекао...

Ček malo Srđo, treba da se navikneš na umetnički način razmišljanja i preslikavanja u stvarnost, a stvarnosti u umetnost. Ako se budeš snašao, skinuću ti kapu!

Hajmo malo da odlutamo do Apokalipse, mog sna i mozga. ( necelovito)
Činjenice- zamlaćujem se sa jednim tekstom.Ovih dana sam ispisivala par rečenica u kojima se spominje Apokalipsa.

Pretpostavka- intezivno razmišljanje ubacuje Apokalipsu u moždanu koru.

Činjenica- deo teksta ( moje misli) o Apokalipsi bio je fokusiran na urbani ambijent, slike megakonstrukcija.

Pretpostavka- u mozgu se ne nalaze celovite slike Apokaliptičke urbane zone, već ukupna memorija iz koje su na jedan klik ( ko zna koji) asocijativno oživeli neki delovi.

Njihovim slaganjem nastala je postapokaliptična slika sveta sna.
Zašto se u mom mozgu skockalo to što jeste i kako? Ostaće misterija premda su meni lično delovi sna kristalno jasni. Ako pozovemo našeg blogerskog psihića dr.Milivojevića možda nam i objasni,haha ( necelovito).

San- spuštam se (čas pogledom sa visine, čas kao deo mase) opustošenim, sivim planinskim visovima, oštrim škriljcima (koje posmatram sa visine) između kojih su međuprostori ( kojima hodam u masi).
Međuprostori su:
jama sa leševima; gusto nabijena kolona stravično izobličenih ljudi; letnja bašta nekog nepoznatog restorana u kojoj ispija pićence muškarac mafijaškog izgleda ( gotovo identičan poslednjoj žrtvi- dakle vesti) dok okolo šeta masa ljudi, uglavnom žena u odeći živih, drečavih boja; ponovo spirala, a zatim sobni ambijent bez zidova, samo vešalica sa garderobom,koferi( moji lični) u koje slažem deo po deo i zastajem kod brda novca; prebrojavam ga i krijem u grudnjak, sapliće me misao o carinskoj kontroli ( što jest jest..nije da nije, dešava se često, nikako scenarij sa brdom novca a pogotovo ne sa grudnjakom, haha);
sledi idilična slika dve devojčice koje stavljaju cveće u vaznu ( dva bliska lika iz real života,) i na kraju, dok se spuštam dalje, mislim na oca (preminuo pre tri godine) koga sam ostavila u bolnici dok horda ljudi ide iza prve izbegličke kolone u kojoj sam i ja i nemilice ubija. Sledi stravična pomisao masakra u kojoj je i on. Mene peče savest što nisam pokušala da ga izvučem i u tom trenu se budim na rubu plača.
Ni jednog jedinog zvuka, samo slike. To je vizija Apokalipse mog sna. Nikada nisam razmišljala o Apokalipsi ( do ovog teksta pa i to kratko).
Pošto si ti vedar ( što sam zaključila bez tvoje napomene ) tvoj san bi bio vedar, haha.

A moja opaska, "halo Srđo…" ah to su mesta u kojima iskočim iz real situacije pa zbunim ljude načisto. Ne daj se zbuniti, ne pravdaj se, glavu gore kao što znaš ( u šta sam se uverila) i napred. Naravno vedro. Ovo nije savet, već viđenje jednog vedrog mladog čoveka koji se slučajno zove Srđan.

Анониман је рекао...

Neću docu hoću Sfingu.Ona je isto psihić. Ljut sam na nju,javno me napustila, osramotila,pregažen sam, ucviljen, ožalošćen.Ipak bi da se vrati.
Pozdravljam 123 i novog prolaznika Srđana.

Ja ne sanjam.Ne čitam Bibliju, neka mi Bog oprosti. Kada može drugima,gorima od mene, može i meni. Gledao sam davno Rubljova. Mora se priznati da je vrh.
Peđa

Анониман је рекао...

Mene zbunjuje san, jer nisam psihoanalitičar (daleko bilo!), a analitiku volim, i neki "misle" (na netu) da sam psiho :)

No dobro. Znam da je bilo pomena o Sarajevu, ali ili je član porodice iz Krajine, ili je neka zapadna Bosna vezana. Pa preko Vojvodine u Dačiju. Malo podataka, velika greška. Glas znači.

Aktuelno, san -ksenofobija na Zapadu, i to nije jedinstven slučaj. Svako ima svoju "Apokalipsu".

Mislim da prolongiranje € / EU povećava opasnosti za vas, a da su trenutno male, tj niske.

Novac. "Otkup" proteranim, nasilje nad "tvrdoglavima". Otac. Rodoljublje. Koreni. Kosti. Napuštanje. Velika seoba bez predaka. Izgon. Izobličeni su gnevni. Ne-ljudi. NA GOMILI. Ciljna grupa.

Imigranti vide utočište, sigurnost u EU. Ne znam da li je to opravdano. Mislim nije više. Iritira. Jasna je korelacija imigranti - EU u očima starosedelaca, i pošto Unija nema izgleda bez primene sile, onda se trvenje povećava, a došljaci kao izdajice vide.

Postoji aktivno i pasivno skupljanje informacija. Neko baca, neko ih propušta, neki ih pritiska, i to su info, samo ako ih ceniš :) a onda bi trebalo da znaš šta s njima, tako da se ne slažem sa Talebom o istoriji (nisam čitao knjigu), deluje mi kao kakav Koeljo... :)

To je moj rad. Ali sa strane, jer sam u Srbiji, a o Srbiji da bi se nešto znalo, ukoliko je jedan pre živeo tu, potreban je kontinuitet od godine, za strance - tri.

P.S. Poz Peđa!

L2 је рекао...

@ Srđo,
hajde da se pomirimo sa činjenicom da su nam celovita znanja nedokučiva. Ovo je eho tvoje primedbe o celovitosti. I u najsmelijim pokušajima da nešto shvatimo ostajemo u granicama sopstva.
Dakle to smo rešili, haha.
Prva ispravka nije Bosna, Vojvodina, Dačija, već Beograd, Bosna, Dačija. Čisto radi jasnoće za ubuduće.

Seobe, hm..peta uzastopna generacija ptica selica. Interesantno, zar ne!
Imam neke fobije. U pogledu stranaca (Holandeza) sam skoro jedinstven primer ksenofiličara.Ne marim za mnogo toga,pa ni živim u lepoti svoje slobode.
Simboli koje tumačiš shodno nekoj usvojenoj šemi verovatno štimaju. Nemam pojma. Meni se dopada tvoja odlučnost da zakoračiš ( kao I ja). Cenim ljude kod kojih interes nadvladava cenzurišući teorijski puritanizam. Ako je sve u stilu verbalnih eskapada,mmmmmm pa makar bilo pogrešno meni je primamljivo.
I tu dolazimo do Taleba, ili Ledermana, nestašnih promišljanja vrlo ozbiljnih tema. To ne znači da ne volim stroge I uredne klasične sisteme,dapače. U ovima drugima uživam, nakon što utalim prvu žeđ iz prvih. Jer, istini za volju, da se vratimo na moj početak sva su nam znanja prolazna. Koliko je toga pred nama? Nekad atom beše nedeljiv, sada više nije. Bio i ostaće isti nezavisno od toga kako ga mi vidimo, odnosno tumačimo. Svet spoznaje menja našu sliku sveta, on sam (svet) je u osnovi nepromenjiv.

Анониман је рекао...

Ne znam za simbole, kao što rekoh, nisam psiho :) aktuelan je to san!

Nego, čim sam otvorio blog, znao sam da ću pratiti, pa tu sam.

Анониман је рекао...

auuu, odoste vi u psihoanalizu.
Srđane, vi ste lepo na početku diskusije pomenuli ogledalo. opasno je tumačiti tuđe snove bez direktne dozvole i odnosa sa sanjačem. možete se uplesti u mrežu unutar svog ogledala. kod psihića mora da se plati inače psihić gubi igru. čista kosmička preraspodela energija. tamte za kuku lele. a naša sanjalica provocira potez posle čega sigurno poentira. bar moralno. opasan igrač, nema šta....

123

Анониман је рекао...

123,

Sve ste lepo rekli, sam sam kriv :)

Opet, zadivljen sam umećem. (opasna žena)

Oprostite, L,
preterao sam.

Анониман је рекао...

Li opasnica,heheeee. Ne smem da Vam se pridružim. Staro društvo je voli jer je drugarčina.

E sada reč o Apokalipsi.Moram i ja biti malo ozbiljan. Apokalipsa je jedna. Za sada metafora,nikakvi šiljci (sorry Li).Šiljci su prirodne katastrofe kojih je bilo i biće. Apokaliptične paradigme su izmanipulisana svest koja pojedincu ne ostavlja ni milimetar prostora samoodređenja i delovanja.Ona će dovesti do Apokalipse.

Izanalizirajte izbore i eto Vam primera.Ljudi glasaju po izopačenom sistemu,izopačeno pristajući na njega oni ponovo biraju vlast koja ih je dovela do izopačenosti i koju će kad tad morati srušiti,najčešće opet izopačenim manirom, sve unedogled. Takvom ćemo pameću stići do Apokalipse.
poydrav svima
Peđa

L2 је рекао...

Peđaaaaaaaa,
a da ova tvoja paradigma nije malčice apokaliptična? Ako sam te shvatila,svi putevi vode u RIM. Apokalipsa je Rim, a mi prevrnutih umova, jednog ćemo dana pritisnuti neko dugme,i BUM. Odletećemo bez metafore. Regnum homini je kriv za sve. Od tada je i krenulo.Odjednom je emancipovani čovek postao Bog i krenuo da uređuje život,svoj i život okoliša, zemlje. Od tada caruje.
Nije li problem JABUKA? Znanje.Da nismo došli dovde, da nema crvenih i ostalih dugmića, koja su izmislili tvoji i moji kolege igrajući se genima, bozonima,atomima, bili bi u raju.Ovako ispade da je Biblija istina.Otićićemo u Apokalipsu,zbog jabuke haha..
Znaš šta je najinteresantnije. Dovoljno je da se zaleti jedna jedina budala.Prema tome spaliti knjige i ponovo u pećine. Zamisli kojeg užitka. Ja ću crtati po zidovima,usput mogu i da pevušim, ti si zadužen za biljke, Z. umesto bozona neka hvata nešto masivnije, a ostalo društvo neka izvoli po volji.

L2 је рекао...

@ 123,
Morala sam prvo Peđi vratiti lopticu.I evo nas u filozofiji.
Dakle sada ste Vi na redu.Odlična analiza.I sve klapa,gotovo savršeno. Vidi se lik u ogledalu. Ne čini li Vam se da je potez poštena trgovina? San za sliku lika, zar ne. Ako niste liberal teško će vam pasti ova reč trgovina. Ali ne treba biti licemer. Mi dnevno trgujemo rečima. Razlika je u aranžmanu. Svako dobije omot kakav zaslužuje. A unutra isto.
A sanjalica poentira jer joj je ponestalo celofana, mašnica, trakica, selotejpa, mirisa pa se snalazi kako zna i ume. I zamislite, baš joj prija.
srdačan pozdrav

L2 је рекао...

@ Srđo,
Otkud pomisao o preterivanju? Teška je to reč. U ovom slučaju pogrešna i nepotrebna.
Verovao ili ne, ovog momenta se tako slatko nasmejah. Prošao je ovim blogom jedan jako simpatičan, po utisku mlad čovek. Potpisivao se i potpisivali smo ga "preterizam". U pitanju je jedna zgoda sa tom rečju pa mu je ostao kod nas taj nadimak. Eto čega sam se setila.
pozdrav

Анониман је рекао...

L2, ako uđemo u filozofiranje, uvek je svaki potez u životu trgovina. u kosmosu je sve trgovina. zbog ravnoteže koju mi ne vidimo. a osetimo kada nas nešto lupi po glavi ili osetimo gubitak. znači nešto ne štima sa nama kad gubimo. svako se normalan bori za dobitak. umeće je dobro postaviti kockice. ja vama korompir, vi meni jabuku. može čak biti i vruć krompir, ali i pečena jabuka. a mogu i tufahije, to volim. hehehe... uvek je tako. ko traži taj i dobije. prema tome, sve je poštena trgovina i nema ljutiš... gubitak može biti dobitak, ali u znanju. ako ne shvatiš što si izgubio džaba ti trgovina. ljubav je u osnovi razmena. i mržnja je razmena, i sve je razmena. kad vas neko udari vi mu uzvratite, a kad vas poljubi, nećemo ga valjda opaučiti šamarom. najčešće u obdaništu devojčice tako uzvraćaju poljupce, a dečaci kad odrastu. opasan igrač je kod srba usvojen izraz za pametnicu. mada, ponekad si na dobitku ako se napraviš i blesav. hehehe

peđa, slažem se sa vama. to je i srđan rekao u onoj kratkoj, ubitačnoj rečenici o ogledalu. narod kaže, ne slučajno - udri brigu na veselje. odlična reakcija protiv apokaliptične slike sveta. a ona je u našoj izvrnutoj svesti, svesti koja ne shvata da je na gubitku. treba je samo ispraviti. čovek je krenuo da ispravlja prirodu, da od nje pravi svojih ruku delo, da od nje samo uzima, a ne daje. priroda samo uzvraća ono što dobija. loša trgovina vodi apokalipsi.

kiša pada trava raste. čeka me nova kosidba. ne znam kako ću se izboriti. ovde sve buja, i trava i korov. pa čak i nelogičnosti, budalaštine i paradoksi. balkan... od filozofiranja niko nije stekao dobitak. osim ega... kad ti ego nabubri, uzmeš kosilicu i navališ po dvorištu. ispari sav višak znanja, a mišići dobiju definiciju. hehe. žene to vole. plus sređeno dvorište. i eto ti duplog dobitka.hahaha

pozdrav 123

Анониман је рекао...

Apokalipsa-metafora,kraja koga naslućujemo ali mislimo da će NAS lično zaobići. Kataklizmički događaj, koji je istrebio dinosauruse, podjednak je maštovitim igricama nas teritorijalnih primata. Prve ne možemo da sprečimo, drugih smo autori.To odaje karakter naše svesti, smrtonosne karakteristike ponašanja koje ispoljavamo.Mazohizam ili nešto drugo?ne znam.
123 ti imaš sreću pa kosiš travu, meni preostaje da glancam beton.
XX

L2 је рекао...

@123

Dok nisam savladala ostatke patrijarhalnog vaspitanja oličenog u zahtevu za gotovo apsolutnom moralnom čistotom, dobrotom, plemenitošću bila sam ranjiva i bespomoćna pred navalom iskustava,plivala sam u đavoljim mukama razapeta kao Isus. Ostala sam sve to ali bez iluzija.I zato ponekada delujem oštro,a iz mene ustvari progovara ogolela realnost.
Biti nerealan, zavaravati se je po meni loša trgovina sa samim sobom. Upravo zbog toga ne treba mnogo filozofirati.
Nisam sigurna da je recept "pusti brigu na veselje". Uzgred, čini mi se da niste taj. Briga se ne pušta,kao ni nabujala trava. Sa njom se nosiš, a travu kosiš..haha.
Zavidim Vam na mirisu trave i lepoti pokošenog parčeta.

L2 је рекао...

XX,
Mazohizam?? Ne znam.Noćas sam čitala tekst o ponašanju mase.
Tekst je na blogu jedne medijske kuće. Popriličan broj komentara, koje sam sve namerno pročitala, bio je upečatljiviji nego post.Recimo da grupa komentatora/blogera
spada u neku vrstu blogerske elite.Naime oni su uvereni u to i tako se ponašaju.A njihovi komentari/ kritike konkretnih pojedinaca su ispod svih mogućih nivoa.
I tako se ja noćas pitam šta je masa? Masa smo MI.Nažalost svako misli da je on nešto posebno, a drugi potpalublje.

Mazohizam? Kada se sve stavi na jedno mesto, pa se promućka dobijemo rezultate izbora nakon kojih kažemo glupa masa, idioti, kako su mogli..mazohisti!!!
Dakle nisam sigurna.
pozdrav

Анониман је рекао...

Jeste li ikad razmišljali o moralnom zahtevu pred ženom, muškarcem, i razlici antika-hrišćanstvo-moderna?

Ovde pretpostavljam da živimo u posthrišćanskom, postreligioznom dobu (ako je to moguće uopšte?).

Анониман је рекао...

Ne upotrebljavam izraz "masa", osim za fisiku, ali kada bi me neko pitao, rekao bih:
skup ne-kontraša :))
skup pojedinaca nesposobnih da postave pitanje, da dovedu u pitanje, sledbenici, klimavci, slepe pratilje, da-da, ja-ja, nekritični, sigurni glasovi, popunjivači obrazaca, poštovaoci svih pravila, čekaoci na crvenom kada nema nigde nikog... Pajseri, ovčice!
:))

Анониман је рекао...

Slažem se sa Peđom za jabuku.
Iza sedam gromova krije se apsolutno saznanje, kao što gore piše, a to saznanje vodi ka _ sopstvenih očiju, samouništenju, kraju puta. Božiji glas nije za ljudske uši. Početni greh je jedina potrebna determinanta.

L2 је рекао...

Srđane,
Sve si lepo napisao pa da ne kvarimo.
Možda samo jedno, masa..zar termin nije idealan? To nije zbir individualnosti već bezlični kvantitet.Srbija je ispolitizovana do bola.Čitava je Srbija u strankama. A politike NIGDE.Svela se na čin glasanja,pre toga,ako može da se nešto ušićari od stranačke pripadnosti.
Iza političara bi po značaju trebao doći građanin.U ovakvoj situaciji i bolje da nije. Upitaj ljude na ulici šta je liberalizam, kapitalizam,socijalizam..haha. Pa naravno da će glasati za socijalizam. To je sinonim ledi lebu da te jedem. Jedini sinonim boljeg.

Анониман је рекао...

@L2

Ne može i ispolitizovana i nigde politike. Pratio sam i kampanju, i obilazio skupove. Nema tu politike, ni socijalizma, ni kapitalizma, ničega. Ima naznaka, ali je sukob... Lični. Jedne druge oslovljavaju (kada se opuste) na "ti". Demokratski deficit. Partijski despoti. Kartelizovan stranački sistem.

L2 је рекао...

Može Srđo i to je veoma bitan aspekt sagledavanje jednog društva.

Objašnjenje: u tradicionalnoj društvenoj podeli uloga izvesna područja su suprotstavljena politici. Njima naprosto politika nije imanentna. Npr. umetnost. Umetnost može da ima politiku kao temu, ali sama ne sme da bude politična. Izuzimamo angažovani teatar npr. premda se danas u svetu sam pojam angažovanog promenio, u odnosu na brehtovsko-sartrovski model. On funkcioniše i dalje, ali ne na političkoj paradigmi.

U Srbiji je sve ispolitizovano, znači da su u Srbiji, kao nekada u Jugoslaviji, SSSR’u, Kini, itd. ispolitizovane sfere koje ne bi trebale imati vezu sa politikom (umetnost, nauka, medicina, stručna udruženja, akademije,šta ne pitam se.)
Ukratko i sažeto, reč je o zloupotrebi u političke svrhe. Ova pojava pokazuje pravo lice politike, njenu zastrašujuću moć i doseg. Prema tome možemo govoriti o politizaciji, konkretno u kolikoj je to meri izraženo u Srbiji ( ja sam već iznela svoje mišljenje), ili na koje je sve načine izraženo. Politike nigde – to si objasnio.
Na vrh jezika mi je odgovor na primer oslovljavanja.No, nećemo da talasamo. To je to, kartelizovani i monopolistički stranački sistem.

Анониман је рекао...

Opa,šta je ovo.Debata.Eto šta uradi baćuška Tarkovski.I to usred liberalnog gnezda!Sve sam pročitao sa užitkom i lakše mi je.Osećam britku inteligenciju,pronicljivost a vidim da neki imaju iza sebe iskustvo.Nama u dijaspori to nešto znači.
sve Vas pozdravljam
pozdrav
Z.

Анониман је рекао...

Partijska država.
IRACIONALNOST.

Ako je politika debata (o, dijasporo!), transparentnost i demokratija, onda je njena suprotnost na delu. Ako je politika individualno u javnoj sferi, sloboda izražavanja i mišljenja, onda je Partija njen neprijatelj.

Partija, Objave Plakatima Umetnika. Slike i Apstrakcije. Bez Pitanja, "molim" :)

Reč je Partijašenje, gde je veliko slovo osvrt na onu partiju. Ove partije nisu žive, već mrtvo vezane za Vođe.

Mnogo velikih slova.

Анониман је рекао...

Mnogo si ti to zapetljao.Pazi, ja nemam direktne veze sa politikom. Ti izgleda imaš, ili misliš da imaš, ili hoćeš.Nebitno.U toku si. Ja hvatam "bozone".Kada bih ti napisao samo jedan matematički izraz,ti bi se obeznanio.Ne reagujem na teme iz moje struke jer bi Li prestala da piše o njima. Pošto znam da ona ne piše za nas stručnjake, niti je ovo stručni blog,onda ćutim.

Prema tome ako hoćeš da budeš jasan,nama iz dijaspore koji se ne bavimo politikom,ne politiziramo, ne partijašimo, već radimo, budi jednostavan,piši kako se čita.Dogovoreno!
pozdrav
Z.

Анониман је рекао...

Srđane,
mnogo velikih slova. u sferi veštačkog, nametnutog, a ne ljudskog, iskrenog. oseća se bes. a znamo gde bes vodi.

imam utisak da ova vaša jabuka ili početni greh kao determinanta idu u drugom pravcu razmišljanja. možda se varam? znanje je jako, pa samim tim i teško za želudac. teško se vari. spoznaj samoga sebe pisalo je u delfima. nažalost ljudi još nisu ni blizu tog dostignuća, pa otud i ovaj zamršeni svet. i čovečanstvo i svaki pojedinac mora da pređe neki svoj put. da adam nije maznuo od eve onu jabuku, sad bi smo bili kao deca, ovčice, igrali se na livadi, i ne bi znali ni za ljubav, ni za patnju. ne bi znali da kao ljudi imamo mogućnost da sebe izgradimo, čak i u najgorim uslovima. problem je u terminologiji greha. uši i usta su nam pune reči kritika i osude. čak i ono što nije greh ljudi su ga definisali kao takvog. u carstvu dobrih lako je biti dobar. prosto je nemoguće biti zao ako je sve oko tebe dobro. ali onda nema spoznaje tog dobrog. sve ostaje izvan saznanja. to je kraj puta. a sa onom jabukom dobili smo šansu da idemo dalje. ali i odgovornost da sami gradimo put. uostalom bog je dozvolio satanu, iz nekog višeg razloga koje mi ne razumemo. ali ništa ne pada s neba. sve mora da se zaradi, pa i znanje. božje reči jesu za ljudske uši, ali on mora prethodno da ih dobro opere.

123

Анониман је рекао...

Z,

Teško je objasniti malim brojem reči, ali u pitanju je međuodnos stranačke konstrukcije, izbornog sistema i države.

Totalitarna demokratija.

O kakvoj matematici je reč? Za?

123,

U pravu ste, u drugom je smeru :( Početno i krajnje iskušenje na putu. Definisano.

Grom, reč, uši anđela, odabrani. Ali sve je to detalj slike, prikaza.

L2 је рекао...

123,

lepo si napisao ovaj poslednji komentar. Morala sam da se vratim da ga još jednom pročitam.

Постави коментар