субота, 12. фебруар 2011.

VOAJERSTVO U SLIKARSTVU



Kada se  nađem pred  slikarskim platnom velikih majstora pokušavam da donesem sopstveni sud o dotičnom delu, i uvek me  intrigira pomisao da neka od tih velikih  dela kreiraju  jedinstven tematski i tehnički manir čitave  generacije umetnika. Izučavanje tog nivoa stvaralaštva jedne epohe krajnje je primamljiva duhovna avantura.
Pre jedno desetak dana naletela sam na veći deo opusa jednog od klasika neoekspresionizma  Eric Fischl -a, potom na dela njegovog sledbenika  Terry Rodgers-a što me navelo da malo prostudiram i uporedim figurativnost ovih majstora.


Stil, kome ovi slikari pripadaju, pojavio se u američkom slikarstvu krajem sedamdesetih godina. Reč je o pravcu  koji je razvio figurativnost protkanu apstrakcijama. Figuracija je manir kojim umetnici subjektivnom predstavom transformišu teme iz  neposrednog okruženja , pri tom manipulišući  prostorom i bojama - primarnim i sekundarnim-  bez puno tonske razlike. Ljudski lik se koristi kao izolovan znak, na  jednobojnoj pozadini. Novi stil  se uklopio u recentna  dešavanja evropskog  slikarstva. U radu mladih Amerikanaca  (Jonathan Borofsky ,Susan Rothenberg ,Eric Fischl, Robin Zime) i "postmodernih" umetnika (Julian Schnabel i David Salle )  jedan od osnovnih  poticaja bila je reakcija na  konceptualnu umetnost i minimalizam .Ovaj period mnogi nazivaju neoekspresionizmom povezujući ga inspirativno sa delima Max Bekemana, Georg Grossa, Edvard Munka.



  Već su prvi  radovi Fischl-a  okrenuti seksualnosti  kroz prizmu voajerizma. 1979 prikazana je njegova poznata slika  Hodač u snu na kojojtinejđer masturbira, u dečijem plastičnom bazenu  u dvorištu. Sledeća poznata slika, takođe sa adolescentom, prikazuje dečaka kao voajera,ujedno i kradljivca, a nas postavlja u ulogu saučesnika. Izvanredna igra svetlosti slici daje poseban šarm i živost.


Na  slikarskim platnima iz osamdesetih godina  slikar se usudio  iscrtati jednu drugu starosnu grupu. Na tu temu izradio je ciklus sa fragmentima iz života predgradskih američkih porodica. Ogoljenom, brutalnom jednostavnošću, prikazao je  najintimnije  situacije i scene odnosa iz svakodnevnog života. Slike deluju šokantno, manje golotinjom koliko banalizacijom i  izrazom  otuđenosti. Evo šta kaže autor o igrama svetlošću :

“Svetlo se ne slika, ono se oseća. Slikate neku vrstu fizičke i psihološke iluminacije. Jednostavno osećate boje kako rade, u kom su odnosu sa senkom. Svaka od njih je metafora. Velika je razlika izmedju direktne svetlosti i nečeg što je samo obasjano, sa senkama ili  u senci. To je kompletno različito stanje. Vi kao umetnik morate da angažujete publiku, morate da koristite sva sredstva da je zavedete, zaintrigirate, emocionalno pokrenete, da se vraća vašoj slici…svetlost nije površinska, ono što vidite, svetlost je duboka, intimna i misteriozna”



Eric Fischl  je 2002 godine na tri dana iznajmio glumicu i glumca, kuću  i fotografisao ih  u svim mogućim svakodnevnim situacijama:  u spavaćoj sobi, u kupatilu, za vreme ručka, za vreme seksualnog odnosa, posle seksa…Neobičan projekat  je nazvao po gradu gde je obavljeno snimanje : Krefeld Project. Projekat je mešavina stvarnosti i fantazije. Glumci glume normalan bračni par u okruženju pripremljenom  specijalno za taj projekat. Slikar je napravio  2000 fotografija, a potom nacrtao 12 uljanih slika. Ideja ovog projekta je prikaz onih obeležja  brakova koje dominiraju u otuđenim odnosima. Iz slika ta obeležja  jasno izbijaju: rutiniranost, dosada, monotonija, lice  inertnosti  u koju se odnosi utapaju u strahu od promene ustaljenog života. 



Ako se dobro zagledate u likove prepoznaćete izgubljene poglede, tragove iznurene emotivnosti, presahlog života, a mnogi od gledalaca prepoznaće sopstvenu nemoć nad  trivijalnošću svakodnevnice.






erry Rodgers

Ovu istu poruku, još upečatljivije  pokazuje slikarstvo  Terry Rodgers-a. Izdvojena slika fotorealistično prikazuje grupu mladih, izgubljenih ljudi.U mnoštvu likova, između praznih limenki, uočavate istu intezivnu dosadu, još više nego kod Fisla. Uz nju slikar izvrsno ocrtava dekadenciju, pojavu mladalačkog, mondenskog narcizma.Golotinja kod T.R. je neka vrsta meke pornografije koju nosigolotinja glamura mondenskih okupljanja.



Za razliku od fotografije kao  modelske osnove T.R koristi video.




 Uporedite ove slike sa starim voajerskim slikama. Uočićete drastičnu razlika izraza, kako na licima parova, tako i licu samog voajera.

 Two Lovers  


I Modi, from The Sixteen Pleasures 1520

 
Lovis Corinth, Susanna im Bade, 1890 
 
 
 
 

 Eric Fischl   :Ne znam ništa o psihologiji. Za mene je psihologija puna karaktera. Psihologija je zamenila religiju na neki način. Objašnjava svet i njegov fenomen, naš osećaj za lepotom i osećaj za postojanjem i našom svrhom na ovom svetu.

Klasično voajerstvo je prevaziđeno. Tehnologija je scene unela u kuće, a sve brojniji programi te vrste (popui farmi ) zadovoljavaju znatiželjne voajere.  Mnogi sociolozi prognoziraju sasvim drugačiju sliku sveta. Nova, virtuelna sredstva komunikacije, kao što su Skype, Live,Yahoo, Google Talk, transformišu voajerstvo. Performansi ove vrste  podićiće se, u ne tako dalekoj budućnosti, na holografski nivo, u kom će sagovornici  biti  jedan kod drugog u sobi. Moćiće se ispijati kafa dok se časka, doduše virtuelna kafa, i svako će morati da je pripremi za sebe.
 
Projekti holograma su san svih zaposlenih u „Apple-u“.

3 коментара:

SFINGA је рекао...

Da li je "jedinstven tematski i tehnicki manir citave generacije umetnika" ili konačno bunt umetnika prema ezistencijalnoj praznini skoro celog XX veka, možemo pratiti kroz razne oblike stvaralaštva. I kada je Mane, pre više od jednog veka, izložio u Prizu svoju sliku "doručak na travi" celokupna kulturna javnost je bila šokirana. Da li je to bio cilj, ili samo umetnikova želja da uđe u naše duše i izazove unutašnja pomeranja i preispitivanja ustajalosti malograđanskih manira koji su gradili jednu drugačiju filozofiju života? Maneu se danas divimo, dok ovakve slike Eric Fischl-a i Terry Rodgers- a ipak pomeraju stomak. Da li su se granice naših inutrašnjih doživljaja pomerile? Svakako jesu.

I Frojd se, pre više od jednog veka, drznuo da uđe u ljudsku podsvest i pročačka po najosetljivijim mestima ljudskog bića. Postavljalo se pitanje ima li kraja dubine unutar koga bi jedan psihoanalitičar mogao doći....

I onda se dešava holokaust i jedan sasvim drugi psiholog, Vuktor Frankl, I sam preživevši Nacistički logor, postavlja jednu novu teoriju, TEORIJU SMISLA..... On ne zalazi, kao Frojd u mračne dubine čovekovog bića. On izvlači iz njih smisao, želju za životom, stvaralački impuls, lepotu.... I polako se psihologija koja još Frojdom počela da zamenjuje religiju, vraća ponovo religiji.....danas sve više....

Uporedo, razvojem industrijalizacije sveta, i posebno zadnjih pola veka ubrzanim razvojem tehnologija, čovekov život postaje sa jedne strane olakšan, sigurniji, ustaljeniji, i čamotniji, bezvoljniji, besmisleniji....više nema potreba da se bori za parče hleba, jer su marketi prepuni svega i svačega.... Industrija KIČA ,već više od jednog veka, preplavljuje svet. Kič kao umetnost "sreće" (Abraham Mol), lažnog života i morala, počinje sve više da se uvlači u svaku poru društva....

I onda se pitamo, odakle tolika praznina, bizarnost, učmalost, emotivna ispraznost, nemar prema i sebi i drugima....

I kao drugačiji, naizgled prihvatljiviji deo bunta, javlja se ekstremni sport, ekstremne avanture: Sve više je običnih ljudi koji imaju porive da osvoje najviši vrh sveta, u najsurovijom uslovima, sve više onih koji imaju neutoljivu glad da se šetaju ivicama grotla vulkana... Kao da traže onaj davno izgubljeni iskonski osećaj za preživljavanjem u surovim uslovima prirode, koju je sam već usmerio, i počeo da narušava njena pravila. (izgleda da će nastupiti brzo, vreme kada ćemo opet biti u toj poziciji, jer će se na kraju i sama priroda pobuniti, najbrutalnije za nas). I Sport se pretvorio u neizmerna ispitivanja granica ljudske izdržljivosti....

Nasuprot tome, još davno, javlja se na svetskoj umetničkoj sceni jedna naša umetnica, Marina Abramović, koja postavlja temelje performansu, koji totalno razbija svaku formu, značenje i smisao same umetnosti... Ona postavlja svoje telo pred publiku u jedinstvenom eksperimentu izdržljivosti, ispitujući svoje mentalne, fizičke i psihičke izdržljivosti.... (o njoj ću svakako pisati u jednom sasvim drugačijem kontekstu)....

Ono što je čovek u prošlom veku izubio (pre svega osećaj za najprirodniju egzistencijalnu borbu), takve vrste umetnosti kao da sublimišu i vraćaju u jednom sasvim drugačijem obliku reagovanja. Svaka revolucija jede svoju decu. I ove umetničke,čini mi se, imaju svoje žrtve. Tehnološka revolucija nam je ponudila Velikog Brata. Umesto da društveni angažman umetnika, utiče na tokove društvenih promena, (jer to je za većinu umetnika svestan čin) ima se utisak da civilizacija ide u sopstvenu suprotnost, jer mora da nadoknadi onaj iskonski čovekov, već odavno izgubljen, odnos prema sebi i prirodi čiji je deo, da nadoknadi egistencijalne punoće obnavljanjem osećaja pukog preživlajvanja, danas u sasvim dugačijim uslovima i kontekstima...

Eto, tako ja odoh u čitav traktat.... Od reakcije na tvoj post, zaigrah se...hehehehe...
Ne znam koliko sam u pravu povodom ovoga, ali to izađe iz mene... Možda vredi za diskusiju... Mišljenja se bruse tek kad se sučele...

Pozdrav,

L2 је рекао...

E moja Suzi sta tebi odgovoriti,kad sve znas.I naravno opet mislimo podjednako.Posto obe pripadamo umetnickom svetu,da ne kazem da smo i umetnice, onda znamo razliku izmedu teorije i prakse.Svoje umetnicke porive ne mogu tumaciti drugacije vec kao unutrasnju potrebu koja je uvek nedohvatljiva i meni samoj.I svaki put se izrazava drugacije. Kroz prste na klaviru izlazi jedno, preko platna drugo, kroz rec trece. Ko ce to znati.Mislim da je tesko prodreti precizno u proces stvaranja. Tim sam se bavila neko vreme,ali zbog mene licno.Malopre sam napisala nekoliko mailova u kojima sam,slucajno,objasnjavala umetnost.Napisala sam u jednom : nepotrebno je moje objasnjenje ideje, ona mora izroniti iz mog teksta.Cak i da je neko prepozna, prepoznace je na svoj nacin, ugledace je kroz svoje oci. To je vec podrucje estetike. Kako se dozivljava, ili tumaci umetnicko delo.Figurativno slikarstvo manipulise slikama realnosti pa su neizbezne paralele sa tom istom realnoscu.Za nekoga su ove slike pornografija, za nekoga je to obicna golotinja, neko se na ovo grozi, neko posmatra mirno, stalozeno, neko sa uzivanjem ..A neko RAZMISLJA o pozadini stvaranja, o poruci koju je autor poslao.
Umetnost se omasovila.Malo ruzna rec, ali je tako. Umetnost je pomerila granice. Grafiti su umetnost.Umetnost se kreira kompjuterski.To vise nije elitizam, niti je to privilegija,ni odabir malog broja ljudi. tako i treba.
Branko je na svom blogu postavio Karl Poppera koji na jednom mestu kaze : "Verujem da su svi ljudi filozofi, premda neki više od drugih. Slažem se, naravno, s tim da postoji nešto poput posebne i ekskluzivne grupe akademskih filozofa, ali.."Eto ni filozofija nije ekskluziva. Konacno prihvatamo stvari realnije, a ne kao neka bozanska providenja. To je odlika ovog vremena i mene licno to raduje. Jer smo tim putem dosegnuli sebe,potvrdili siroke sopstvene duhovne mogucnosti,cak i one kojima mozemo upravljati samima sobom u doslovnom smislu te reci. Scve do ovog trenutka, sve je govorilo da su nam sudbine odredene,genetski kodovi zabetonirani, da se moramo povinovati svemu samo ne sopstvenim imputima.
U pravu si, temi nema kraja. Na kraju krajeva nije li umece zivljenja najveca umetnost.Ako znamo, onda je i najlepsa.

Анониман је рекао...

Interesantan prilog.Ko stavlja na zid slike depresivnog zivota? Druga slika je nesto posebno.
U cemu je razlika izmedu fotografije i uljane slike? U tehnici.Moj prijatelj je okacio fotografiju veceg formata i mogu ti reci da je efekat izuzetan.
Z.

Постави коментар