среда, 3. април 2019.

Luj Ferdinand Selin, Putovanje na kraj noći ( 8 deo )



      Postoje dva načina da se prođe u šumu, jedan od njih je da se prokopa tunel, kao što to rade pacovi u plastovima sena. Zagušljiv je to način. Ustezao sam se. Drugi je da izdržiš plovidbu uz reku, sklupčan u dnu izdubljenog debla, koje se tera kratkim veslima od okuke do šumarka danima i danima, iščekujući sumrak dok sunce prži bez milosti. I tako, zaluđivan drekom crnačkih momaka, najzad stigneš gde treba, u stanju kakvom možeš.
     Veslačima svaki put na polasku treba vremena da uhvate ritam. I svađa. Vrh vesla u vodu, prvo, a potom dva ili tri ritmička urlika na koje šuma odgovara, vrtlozi, klizne se, dva zaveslaja, pa tri. Još malo traženja, talasi, brbotanje, pogled unazad koji te vraća moru spljoštenom u daljini, sve daljem, a spreda je dugo glatko prostranstvo po kome se ide orući, i Alsid još za kratko na pontonu,
koji ne izgleda daleko, skoro već prekriven isparenjima reke, pod ogromnim tropskim šlemom, žica kao komadić sira, i ostatak Alsida već lebdi kao neko čudno sećanje u belim pantalonama.
      To je sve što mi je ostalo od tog mesta, od Topoa.

     Da li su uspeli još dugo da brane taj usijani zaselak od podmukle kose reke žutih talasa? I stoje li još one tri vašljive kolibe? I da li novi Grapa i nepoznati Alsid još obučavaju novopečene strelce u nestvarnim borbama? Izriče li se još ona jednostavna pravda? Da li je voda koju pokušavaju da piju još onako užegla, onako mlaka da vam se zgadi na rođena usta za idućih osam dana posle svakog gutljaja?... I dalje bez ledenice? I bitke u ušima gde se sa zunzaranjem mušica neumorno bori bučanje kinina? Suifat? Hidrat hlora?... A pre svega, ima li još crnaca koji se sasušuju i čirave u ovom parnom kupatilu? Možda ih više i nema.
      Možda svega toga više nema. Možda je jedne uraganske večeri Mali Kongo polizao Topo velikim zamahom blatnjavog jezika, onako u prolazu, i sad je svršeno, konačno svršeno, te je i sam naziv zbrisan s geografskih karata, i ja se jedini, u stvari, još sećam Aisida... I njegova ga je bratanica zaboravila... A poručnik Grapa se nikad nije vratio u Tuluzu... I šuma, koja je oduvek vrebala peščano žalo iza ugla kišnog doba, sve je opet zgrabila, sve prignječila senkom ogromnih mahagonijevih drveta, sve, čak i neobične cvetiće u pesku koje mi Alsid nije davao da zalivam... I .. ničeg više nema.
     Onoga što su doneli tih deset dana plovidbe uz reku sećaću se dugo... Dani provedeni u posmatranju munjevitih vrtloga sa dna piroge, u biranju jednog provlačenja za drugim, kroz ogromno granje nošeno maticom koje je trebalo vešto izbegavati. Posao robijaša u bekstvu.
    Svako veče u suton zaustavljaii smo se na nekoj stenovitoj uzvišici. Jednog jutra najzad ostavismo taj odvratni divljački čamac i uđosmo u šumu stazom koja se uvlačila u meki zeleni i sparni polumrak, tek tu i tamo osvetljen sunčevim zrakom palim s većih visina od ove beskrajpe lisnate katedrale. Čudovišno ogromna oborena stabla primoravala su našu četu na velike obilaske. U šupljini tih stabala čitav metro bi mogao da manevriše bez teškoće.
    U jednom trenutku nam se vratila jaka svetlost: stigli smo do iskrčenog prostora, opet smo morali da se penjemo, još jedan napor. Uzvišica na koju se uspesmo uzdizala se iznad beskrajne šume, vrtloga žutih, crvenih i zelenih vrhova drveta, koji je obuhvatao i pritiskao bregove i doline, čudovišno prostran kao nebo i voda.
     Čovek čije smo stanište tražili stanovao je, objasniše mi znakovima, još malo dalje... u drugoj dolinici... tamo nas je čekao taj čovek.
     Između dve velike stene smestio je nekakvu izbu, zaštićenu, kako mi podvuče, od istočnih tornada, onih najgorih i najoštrijih. Rado bih prihvatio da je to prednost, ali što se tiče kolibe, bila je sigurno poslednje vašljive kategorije, skoro teorijsko stanište, koje se raspada na sve strane. Mada sam tako nešto i očekivao, kad je reč o stanu, ipak je stvarnost prevazilazila moje očekivanje.
     Mora biti da sam se drugaru učinio očajan, jer mi se dosta oštro obrati, da bi me izvukao iz razmišljanja: »Hajde, hajde, ipak vam ovde neće biti tako loše kao u ratu! Ovde, najzad, čovek ipak može da se snađe! Jeste da se jede loše, a ono što piješ pravo je blato, ali bar možeš da spavaš do mile volje... Nema ovde topova, prijatelju! Nema ni tanadi! Jednom reči, dobra stvar«. Govorio je pomalo kao i Glavni zastupnik, ali su mu oči bile blede kao u Alsida.
      Bio je negde blizu tridesete i bradat... Nisam ga dobro zagledao, kad sam stigao, toliko sam u dolasku bio zbunjen siromaštvom njegovog smeštaja, smeštaja koji će mi ostaviti i u kome treba da živim možda godinama... Ali mi se učini, dok sam ga posmatrao, da ima zaista lice pustolova, lice oštro zacrtanih uglova, čak jednu od onih pobunjeničkih glava koje se unose u srž života, umesto da se po njemu kotrljaju s velikim mesnatim nosom, na primer, i zaobljenim obrazima kao šlepovi, koji se tiho ljuljaju po površini sudbine uz šum nalik na ćeretanje.
Ovaj je bio neki nesrećnik.
— Istina je — rekoh — ništa gore od rata!
     Zasad je to bilo dovoljno na temu ispovedanja i nisam želeo da o tome nešto više kažem. Ali on nastavi o toj istoj stvari:
— Pogotovu danas, kad vode tako duge ratove...— dodade. — Najzad, videćete, prijatelju, da ovde nije naročito zabavno, to je sve! Nema šta da se radi... Kao nekakvo odsustvo... Samo odsustvo ovde, razumete... Uostalom, to možda zavisi i od naravi, neću da kažem...
— A voda? — upitah. Voda koju sam gledao u svojoj čaši, sam sam je nalio, brinula me je, žućkasta, popio sam malo — bljutava i topla kao voda u Topou. Talog mulja obavezno trećeg dana.
— Ovo je voda? — Mučenje s vodom opet počinje.
— Da, ovde nema druge vode, pored kišnice. Samo, kad naiđu kiše, koliba neće izdržati dugo. Vidite i sami u kakvom je stanju koliba? — Video sam.
— A i hrana — nastavi on — samo konzerve, žderem ih već godinu dana... i nisam umro... U izvesnom smislu je to lakše, ali se ta hrana ne zadržava; domoroci žderu buđavi maniok, njihova stvar, oni to vole..Ova poslednja tri meseca sve povratim... Da ne govorim o prolivu. Možda je i od groznice. I ona me muči... Oko pet popodne već me hvata nesvestica... Tad vidim da imam groznicu, jer što se vrućine tiče, znate i sami, teško da vam može biti još topilije no što je već ovde, s obzirom na klimu zemlje!... U stvari, baš vas jeza upozori da imate groznicu... A i to što vam je nekako manje dosadno. Samo i ovo poslednje zavisi od naravi... Možda bi malo alkohola pomoglo da čovek živne, ali ja ne volim alkohol... Ne podnosim ga...
     Kao da je mnogo polagao na ono što je nazivao »naravima«.
       I tako, uzgred, dade mi još nekoliko utešnih objašnjenja: »Danju je najteže podnositi vrućinu, a noću krmu...Prosto neverovatno... Zverčice u ovoj zabiti samo jure jedna za drugom, da li da bi se sparile ili jedna drugu proždrale, to ja ne znam, tako su mi rekli.., ali to je buka kakvu ne možete zamisliti! A najglasnije među njima su hijene!... Dolaze sasvim blizu kolibe... Čućete ih... Nećete moći da se prevarite... Nije to bučanje u glavi od kinina... Nekad čovek pomeša krike ptica ili zujanje muva s bućanjem od kinina... I to biva...Ali hijene se užasno smeju...Nanjuše vaše meso... I to im je smešno! Žuri se tim životinjkama da krepate!... Kažu čak da im možete videti i oči kako blistaju u mraku... Vole lešinu... Ali ja im u oči nisam pogledao... Na neki način mi je sad žao...
— Zabavno je ovde! — rekoh. — Ali nije to bilo sve o čarima noći.
— A tu je i selo — dodade on. — Nema u njemu ni stotinak crnaca, ali dižu dreku kao da ih je deset hiljada! Pederi!.,. I u tome čete uživati! Ako ste došli zbog tam-tama, niste pogrešili koloniju! Jer ovde u njega udaraju kad je mesečina, a zatim udaraju jer nema mesečine. .. Uvek nađu nešto zbog čega treba da udaraju! Reklo bi se da se dogovaraju sa zverima kako da vam zagorčaju život, mrcine! Da crkneš, kažem vam! Ja bih sve njih pobio, sve odjednom, samo da nisam tako umoran... Ali ipak mi je lakše da stavim pamuk u uši... Ranije, dok sam još imao vazeilina u apoteci, stavljao sam ga na pamuk, sad stavljam mast banane umesto vazelina. I mast banane je dobra... Ako to stavim, onda mogu da uživaju u toj grmljavini kad ih to raduje, mešine crne! Mene baš briga kad stavim mašču natopljen pamuk! Ništa više ne čujem! Crnci su, to čete odmah uvideti, sve samo crktine i pokvarenjaci! Po ceo dan čuče i dignu se samo da pišaju uz drvo, ali zato čim padne mrak imaš šta da vidiš. Izbezume se, svaki je sav živčan, histeričan! Komadi noći koje je uhvatila histerija! Eto šta su crnci, to vam ja kažem! Jednom reči, odvratni... degenerici, eto!
— Dolaze li često da kupuju?
— Da kupuju? Ah, možete misliti, treba ih pokrasti pre no što oni vas pokradu, to vam je sva trgovina! Noću se uopšte ne ustežu sa mnom, razume se, pošto već imam namašćen pamuk u ušima! Zašto bi se i libili, zar ne?... A kao što vidite, nemam ni vrata na kolibi, te se oni sami služe, to je prava reč... Za njih je to živa zgoda...
— Ali, inventar? — upitah ja zaprepaščen ovim objašnjenjima. — Generalni direktor mi je naložio da sačinim inventar odmah po dolasku, i to vrlo detaljno.
 — Što se mene tiće — odgovori mi on savršeno mimrno — Generalni direktor može da ide... znate već gde...Kao Što sam imao čast da vam kažem...
— Ali, videćete se s njim u For-Gonou, u povratku?
— Nikad više neću videti ni For-Gono ni Direktora. —- Velika je prašuma, mladi prijatelju...
— Pa, kuda ćete sad?
— Ako vas pitaju, reći ćete da nemate pojma! Ali, pošto mi izgledate radoznali, dopustite da vam još za vremena dam izuzetan savet, i to dobar savet! Ne brigajte se za poslove »Kompanije Pordirijer«, jer ni ona se ne brine za vas, a ako budete trčali onako brzo kako vas Kompanija goni, osvojićete sigurno »Gran pri«! Budite, dakle, srećni što vam ostavljam malo gotovine i ne tražite više... A što se tiče robe, ukoliko je istina da vam je naloženo da je preuzmete, odgovorićete Direktoru da robe više nema! A ako vam ne poveruje, nema veze... I tako nas svi već smatraju lopovima, bilo kako bilo! Ništa se, dakle, neće promeniti u javnom mnjenju, a nama će nešto malo koristiti... A Direktor se, u to budite uvereni, razume u mućke bolje no iko i nema razloga da mu se protivreči! To je moje mišljenje! Mislite li i vi to isto? Znamo dobro da čovek koji dođe ovamo treba da je spreman da ubije rođenog oca i majku! Dakle?!
     Nisam bio zaista siguran da je to tačno, sve to što mi je napričao, ali je činjenica da mi se istog časa moj prethodnik učini prilična hijena.
      Nisam bio nimalo miran. »Opet sam se uvalio u neku gadnu stvar«, priznadoh sam sebi, i to je osećanje u meni bivalo sve jače. Prestadoh da razgovaram s tim razbojnikom. U uglu, na gomili, nađoh na svu sreću ono robe što je pristao da mi ostavi, bezvredne pamućne tkanine... Ali i na tuceta keceljica i patika, kutije bibera, lampione, lonac za klistir i, pre svega, obezoružavajuću količinu konzervi pasulja »na bordovski način«, najzad i razglednicu u boji: »Trg Kliši«.
— Pored stuba ćeš naći kaučuk i slonovaču koje sam kupio od crnaca... U početku sam se trudio, a posle.. evo, drži trista franaka... To ti je račun.
    Nije mi bilo jasno o kakvom je računu reč, ali nisam ništa hteo da pitam.
— Možda ćeš još napraviti neku trampu robe, upozori me on, jer novac ovde, znaš, nikom ne treba, novac može jedino da ti posluži da zbrišeš.
      I tu poče da se smeje. Pošto zasad nisam želeo da mu protivrečim, i ja sam se s njim smejao kao da sam vrlo zadovoljan.
       Uprkos nemaštini u kojoj je već mesecima bitisao, okružio se vrlo složenom grupom posluge, uglavnom dečacima, koji su mu hitro dodavali bilo onu jedinu kašiku ili jedinstvenu čašu, ili su mu iz tabana pažljivo vadili neumorne i klasične prodorne krpelje. Zauzvrat, on im je blagonaklono svaki čas provlačio ruku između nogu. Jedini napor, koji sam u njega video, bio je da se češe samostalno, a tome se predavao potpuno kao dućandžija u For-Gonou, s čudesnom živahnošću kakva se može naći samo u kolonijama.
     Nameštaj, koji mi je ostavio, otkrio mi je šta sve domišljatost može da napravi od sanduka za sapun: stolice, stočiće i naslonjače, a ovaj mračnjak mi još pokaza i kako se oštrim udarcem noge daleko odbacuju, razonode radi, teške gusenice tvrdog oklopa, koje su stalno jurišale, drhtave i ljigave, na našu šumsku kućicu. Ako ih zgaziš, nespretnjakoviću, teško tebi. Kazna ti je osam dana nepodnošljivog smrada, koji lagano isparava iz te nezaboravne kaše. Pročitao je u nekoj zbirci da su ova teška čudovišta u životinjskom svetu najstarija na svetu. Potiču, tvrdio je on, iz drugog geološkog perioda! »Kad mi, prijatelju, dospemo tako daleko kao one, i mi ćemo tako smrdeti, zar ne?« Takvi kakvi smo.
     Sutoni se u ovom afričkom paklu pokazaše kao izvanredni. Nije im se moglo umaći. Svaki put tragični kao ogromna ubistva sunca, neizmerno umiranje. Samo, bila je to prekomerna divota za jednog čoveka, i to samog.
       Čitav čas nebo kao da je bilo s kraja na kraj preliveno purpurom u bezumlju, a onda bi, zeleno, prasnuilo usred drveća i pelo se od tla u drhtavim mlazevima do zvezda Potom bi, sivo, preplavilo horizont, pa opet crveno, ali sad već malaksalo i ne zadugo. Tako se završavalo. Sve su boje padale u mlitavim komadima na šumu, kao dronjci posle stote predstave. Svakog dana se to odigravalo u šest časova.
      A onda je noć sa svim svojim čudovištima ulazila u igru uz hiljade i hiljade kreketa žaba.
    Šuma čeka samo na njihov znak da bi počela da se trese, zviždi, riče iz najdubljih dubina. Ogromna ljubavna stanica, bez svetlosti, prepuna do prskanja. Čitava drveta otekla od živog proždranog plena, osakačene erekcije, užas. Nismo više mogli jedan drugog da čujemo u kolibi. Morao sam da urlam preko stola, kao pobesnela mačka, da bi me moj ortak razumeo. Tako mi je i trebalo, meni — koji nisam voleo prirodu.
— Kako se zovete? Niste li mi rekli da vam je ime Robinson? — upitao sam.
        Baš mi je ortak ponavljao da domoroci u ovoj okolini boluju, do obamrlosti, od svih bolesti koje se uopšte mogu dobiti, i da ti bednici nisu u stanju da se upuštaju u bilo kakvu trgovinu. Dok smo govorili o crncima, muve i insekti kidisali su u rafalima na svetiljku, i to tako kmpni i u takvom mnoštvu, da smo morali da je ugasimo.
      Robinsonov lik mi se ukaza još jednom, pre no što ću ugasiti, pod velom insekata. Zato se možda njegove crte urezaše tananije u moje sećanje, jer dotle me ni na šta određeno nije podsećao. U mraku je nastavio da govori, dok sam se ja vraćao unatrag u svoju prošlost, uz zvuk njegovog glasa, kao na zov iza vrata godina i meseci i dana, pitajući se gde sam već mogao da sretnem ovo biće.
Ali nikako da pronađem. Niko mi se nije odazivao. Lako možeš da se izgubiš pipajući po mraku među minulim oblicima. Užasno je koliko čovek nosi stvari i ljudi koji se u njegovoj prošlosti ne menjaju. Živi, zagubljeni u kriptama vremena, tako lepo spavaju kraj mrtvih da se već i u istoj senci mešaju.
      I, stareći, čovek ne zna koje da probudi, žive ili mrtve.
      Pokušavao sam da odgonetnem tog Robinsona, kad me nekakav smeh, užasan i preteran, natera da poskočim. Smeh umuknu. Upozorio me je, to su bez sumnje hijene.
     A potom ništa više, samo crnci u selu i njihov tam-tam, dosadno udaranje po šupljem drvetu, termiti vetra.
      Samo ime Robinson posebno me je mučilo, i sve jače. U ovom mraku počesmo da govorimo o Evropi, o ručkovima koje čovek tamo može da naruči kad ima para, i o dobro rashlađenom piću! Nismo govorili o sutrašnjem danu, kad treba da ostanem sam, tu, možda zauvek, s ovim konzervama pasulja... Da li je rat ipak bio bolji? Bio je gori, razume se. Bio je gori!... I on se slagao... 1 on je bio u ratu... A ipak je odavde odlazio... Dosta mu je džungle, uprkos svemu... Pokušavao sam da ga vratim na temu rata. Ali sad se izvlačio.
      Najzad, u času kad smo već legli, svaki u svoj ugao građevine od lišča i pregrada u raspadanju, priznade mi da će se radije izložiti opasnosti da ode pod građanski sud pljačke nego da i dalje podnosi život na »pasulju« kojim je živeo skoro godinu dana. Sad mi je bar sve bilo jasno.
— Nemate pamuka za uši? — još me upita... — Ako ga nemate, napravite lopticu od dlaka ćebeta i bananine masti. Tako se mogu napraviti vrlo dobri mali zaptivači... Ja neću više da ih slušam kako urlaju, volovi...
      Bilo je svega u toj grmljavini, sem volova, ali njemu je bilo stalo do tog neupriličenog i rodovnog naziva.
       Ono s pamukom me iznenada pogodi kao da skriva neku njegovu odvratnu smicalicu. Nisam mogao više da se otmem ogromnom strahu da će sad krenuti da me kolje na mom »ležaju na sklapanje« pre no što ode i odnese ono što je ostalo u kasi... Ova me je misao izbezumljivala. Ali šta da radim? Da zovem? Koga? Ljudoždere iz sela?.. Nestao? U stvari to sam skoro već bio. U Parizu, bez imetka bez dugova, bez nasledstva, jedva da čovek i postoji, teško da se već ne broji u nestale... A tek ovde? Ko bi se iole potrudio da dođe do Biokomimba makar da samo pljune u vodu, ništa više, da bi počastio moju uspomenu? Niko, očigledno,
      Prolazili su časovi presecani predasima i naletima strave. On nije ni hrkao. Svi ti šumovi, dozivanje iz šume, smetali su mi da ga čujem kako diše. Nije mi bio potreban pamuk. Ime Robinson, zahvaljujući mojoj upornosti, najzad mi otkri jedno telo, jedan hod, čak i glas koji sam prepoznao... I baš u času kad sam se konačno predavao snu, cela se ličnost uspravi kraj moje postelje, ja ga ščepah,
ne njega, razume se, već baš to sećanje na Robinsona, čoveka iz Noarser-sir-la-Lis, tamo u Flandriji, koga sam pratio pod kraj one noći kad smo zajedno tražili neku rupu da bismo se izvukli iz rata, i opet, kasnije, u Parizu... Svega sam se setio. Godine su prošle za tren. Neka bolest mi je bila udarila u glavu, mučio sam se... Sad kad sam znao, kad sam ga pročitao, nisam mogao da se odbranim od pravog straha. Da li je on mene prepoznao? U svakom slučaju, mogao je računati na moje ćutanje i moje saučesništvo.
— Robinsone! Robinsone! — pozvah ga veselo, kao da hoću da mu saopštim neku dobru vest. — Hej, drugar, hej, Robinsone!...
      Nikakvog odgovora.
     Dok mi je srce snažno lupalo, ustao sam, spreman da primim mučki udarac u menzu... Ništa. Onda se prilično hrabro upustih do drugog ugla kolibe, pipajući po mraku, tamo gde sam video da je legao, Otišao je...
     Sačekao sam dan paleći s vremena na vreme šibicu.
Dan svanu s pljuskom svetlosti i dotrča crna posluga, kriveći se od smeha, da mi ponudi svoju ogromnu beskorisnost, sem možda kad je u pitanju njihova vedrina. Već su pokušavali da me nauče bezbrižnosti. Uzaludno sam pokušavao da im nizom smišljenih pokreta dam na znanje koliko me brine Robinsonov nestanak, to ih izgleda uopšte nije pogađalo i bilo im je sasvim svejedno. Tačno je da ima mnogo gluposti u staranju o onome što se ne vidi. Najzad, i ja sam u celoj stvari najviše žalio za kasom.
      Ali retko se ponovo viđaju ljudi koji odnesu kasu... Ta me je okolnost navela na pomisao da se Robinson neće vraćati samo zato da bi me ubio. I to je već bio neki ćar.
       Znači, sve unaokolo bilo je sad samo za mene i imaću isuviše vremena da isplivam, pomislih, na površinu, iz dubina ovog ogromnog prostranstva lišća, okeana crvenog, išaranog žutim prugama, plamene sušnice verovatno veličanstvene za one koji vole prirodu. Ja je konačno nisam voleo. Poezija tropskih predela mi se gadila. Moj pogled, moja misao na ove predele vraćali su mi se kaoukus tunjevine. Ma šta govoriii, uvek će to biti krajevi samo za komarce i pantere. Svako na svoje mesto!
     Milije mi je ipak bilo da se vratim u kolibu i učvrstim je u očekivanju tornada koji će svakako uskoro da naiđe. Ali sam ubrzo morao da odustanem i od svog poduhvata učvršćivanja. Ono što se naherilo moglo se verovatno srušiti, ali se nije dalo ispraviti, trska se resala nagrizana insektima, očigiledno da se od mog stana nije dala napraviti ni pristojna pišaonica.
    Pošto sam, vukući noge, obišao dva-tri kruga po džungli, morao sam da se vratim, sručim na ležaj i da ćutim, zbog sunca. Uvek ono. Sve ćuti, sve se plaši da ne sagori u podne, a tako malo je potrebno kad je i trava, i životinje, i ljudi, sve dovoljno usijano. Podnevni udar.
      I moje pile, moje jedino pile, plašilo se tog časa, ulazilo je sa mnom u kolibu, to jedino pile koje mi je Robinson ostavio u nasleđe. Tako je to pile živelo sa mnom tri nedelje. Šetajući se, idući za mnom kao pas, pijučući svaki čas u strahu od zmija. Jednog dana, kad me je savladala dosada, ja sam ga pojeo. Nije imalo nikakvog ukusa, meso iščilelo na suncu bilo je kao pamuk. Možda sam se
od njega i razboleo. U svakom slučaju, sutradan nisam više mogao da ustanem. Oko podne, već onemoćao, odvukao sam se do kutije s lekovima. U njoj je još ostalo tinkture joda i karta Sever—Jug. Kupca još nijednom nisam video u ispostavi, samo crne besposličare, koji su beskonačno mahali rukama žvaćući kolu, erotični i malarični. Sad su se okupljali ukrug oko mene i kao da su ti crnci raspravljali o mom gadnom izgledu. A bolestan jesam bio, i to do kraja, do te mere da mi se činilo kako mi noge više nisu potrebne, prosto su visile s ivice moje postelje kao nevažne i pomalo smešne stvari.
     Iz For-Gonoa su mi po kuriru dolazila samo pisma smrdljiva od grdnji i gluposti, a i preteća. Ljudi iz trgovine, koji sebe smatraju svi odreda za male i velike stručnjake u ovom poslu, često se pokažu kao nenadmašni nespretnjakovići. Moja majka me je iz Francuske opominjala da čuvam zdravlje, kao i za vreme rata. I pod sečivom giljotine moja bi me majka grdila što sam zaboravio šal.
        Nikad moja majka nije propuštala priliku da me ubeđuje kako je svet dobar i kako je dobro učinila što me je rodila. To je velika prevara majčinske nebrige, to pretpostavljeno proviđenje. Uostalom, bilo mi je lako da ne odgovaram na sve te bajke gazde i majke, i nikad i nisam odgovarao. Samo ni takav stav nije popravljao situaciju.
      Robinson je uglavnom sve pokrao što je bilo u ovoj krhkoj zgradi, a ko bi mi verovao kad bih to rekao? Da pišem? Čemu? Kome? Gazdi? Svake večeri oko pet časova i ja sam se tresao od groznice, i to žestoko, tako da se i moj razglavljeni krevet tresao kao pod kakvom muškarčinom. Crnci iz sela su se, ne libeći se, dokopali i službe kod mene i moje kolibe, ja ih nisam zvao, ali terati ih sad predstavljao je suviše veliki napor. Svađali su se oko onoga što je ostalo od robe, oštro preturajući po buradima s duvanom, probajući preostale kecelje, ocenjujući ih, odnoseći ih, doprinoseći, ukoliko je to još bilo moguće, opštem raspadanju mog staništa. Kaučuk, razvučen po zemlji, mešao je svoj sok s dinjama iz džungle i onim sladunjavim plodovima ukusa pišljivih krušaka, sećanje na njih i posle petnaest godina izaziva u meni gađenje, toliko sam ih jeo umesto pasulja.
        Pokušao sam da shvatim do kog stupnja nemoći sam dospeo, ali ni u tome nisam uspevao. »Svi kradu!« tri puta mi je ponovio Robinson pre no što je nestao. To je bilo i mišljenje Generalnog direktora. U groznici su me te reči progonile. »Treba da se snađeš!« i to mi je rekao. Pokušavao sam da ustanem. Ni to mi nije polazilo za rukom. A voda koju sam morao da pijem, imao je pravo, bila je blatnjava, još gora, puna mulja sa dna. Crnčići su mi, istina, donosili banane, i krupne i sitne, i crvene pomorandže i večite papaje, ali mene je tako boleo stomak od svega toga, zaista od svega! Mogao sam da povratim ceo svet.
     Čim sam osetio da mi biva nešto malo bolje, da sam manje mutne glave, opet bi me hvatao silan strah da ću morati da polažem račune »Društvu Pordirijer«. Šta da kažem tim zlokobnim ljudima? Kako oni da mi poveruju? Sigurno će me uhapsiti! I ko će mi onda suditi ? Posebne sudije, naoružane strašnim zakomma izvučenim ko zna odakle, kao Preki sud, ali čije vam prave ciljeve nikad ne otkrivaju i koje zabavlja da krvareći idete uz oštru strminu iznad pakla, putem koji siromaha vodi do crkavanja. Zakon je veliki »Luna-Park« patnje. Kad bednik pusti da ga u to uhvate, njegova se kuknjava čuje još vekovima.
      Više sam voleo da, omamljen, u drhtavici i balaveći, ležim na 40° stepeni no da me bistra uma muči ono što me je čekalo u For-Gonou. Došao sam dotle da više nisam uzimao kinin, puštajući da mi groznica sakrije život. Čovek pribegava onom pijanstvu koje mu je pri ruci. Dok sam se ja tako krčkao danima i nedeljama, potroši sam šibice. Nismo ih imali. Robinson mi je za sobom ostavio samo »bordovski pasulj«. Ali toga mi je ostavio lepu zalihu. Ispovraćao sam ga na kutije. A i to je trebalo podgrevati.
     Nedostatak šibica je uneo malu razonodu u moj život: gledao sam svog kuvara kako pali vatru krešući dva kremena u suvoj travi. Tako gledajući, pade mi nešto na pamet. Uz jaku groznicu, ideja dobi neobičnu čvrstinu.
     Mada sam po prirodi bio nevešt, posle nedelju dana upornog vežbanja i ja sam umeo da, kao crnac, zapalim vatricu između dva zašiljena kamena. U stvari, počeo sam da se snalazim u tom primitivnom svetu. Vatra je ono osnovno, predstojao je i lov, ali nisam za to imao ambicija. Vatra ukresana kremenom bila mi je dovoljna. To sam savesno vežbao. Nisam imao šta drugo da radim danima. U odbacivanju gusenica iz »sekundara« mnogo sam sporije napredovao. još nisam uhvatio »stil«. Mnogo sam ih gazio. Te sam digao ruke. Puštao sam ih da ulaze u kolibu kao prijatelji. Naišle su i dve oluje jedna za drugom, druga je trajala tri dana i, što je još gore, tri čitave noći. Najzad smo pili vodu na kofe, istina mlaku, ali ipak vodu... Tkanine iz mršave zalihe počeše pod pljuskovima da se tope, neusiljeno, mešajući se jedna s drugom u ljigavu masu.
       Ljubazni crnci su mi iz šume donosili svežnjeve lijana da privežem kolibu za tlo, ali sve uzalud, lisnato granje zidova bi pri najmanjem vetru zalepršalo iznad krova sumanuto kao ranjena krila. Nije bilo pomoći. Sve kao u igri.
     Crnci, mali i veliki, odlučiše da se potpuno zbliže sa mnom u ovom mom brodolomu. Ulazili su i izlazili iz moje kuće (ako tako mogu reći) kako su hteli. Sloboda. Sporazumevali smo se znacima, izražavajući duboko razumevanje znakova. Da nije bilo groznice, možda bih naučio njihov jezik. Nisam imao vremena. A što se tiče kresanja vatre, još nisam savladao najbolji naćin paljenja,
onaj brzi. Još bi mi mnogo vamica prskalo u oči, što je izazivalo smeh crnaca.
     Kad nisam trunuo od groznice na svom »poljskom« krevetu ili nisam kresao kremen, mislio sam samo na račune »Pordirijera«. Čudno koliko je teško osloboditi se straha od neispravnih računa. Taj užas sam sigurno nasledio od majke koja me je zarazila svojim tradicionalnim:
»Ko ukrade jaje... Ukrašće i vola, a na kraju ubije majku«.
        Takvih se stvari svako teško oslobađa. Utuve ti ih u glavu još kao malom i posle te neumoljivo zastrašuju u važnim trenucima. Kakva slabost! Da bi se čovek oslobodio, može da računa samo na silu života. Srećom, ta sila života je ogromna. U međuvremenu i ispostava i ja smo tonuli. I posle svakog pljuska nestajali smo u blatu sve ljigavijem i sve gušćem. Kišno doba. Ono što je još juče izgledalo kao stena, sad je bilo samo bezoblična kaša. Grane su visile, mlaka voda je zapljuskivala u slapovima, širila se po kolibi i svud unaokolo kao u koritu nekad presahle reke. Sve se rastapalo u istu kašu: loša roba, nade i računi, pa i groznica, i ona je bila vlažna. Ta tako gusta kiša zatvarala vam je i usta kad vas spopadne kao mlaka krpa preko usta. A potop nije smetao životinjama da se traže, slavuji su dizali isto toliko larme koliko i šakali. Svuda anarhija, a u kovčegu ja — izlapeli Noje. Činilo mi se da je kucnuo poslednji čas.
      Moja je majka pored izreka o poštenju imala običaj da kaže, toga se setih u pravi čas, obično kad bi spaljivala prljave zavoje: »Vatra sve prečišćava!« Sve čovek nađe u svoje majke, za sve prilike sudbine, samo treba znati odabrati.
     Kucnu čas. Moji kremenovi nisu bili baš najboije odabrani, ni dovoljno zašiljeni, varnice su mi se uglavnom gasile u rukama. Najzad se ipak, i uprkos vlazi, zapali roba.
       Bila je to zaliha skroz pokislih muških čarapa. Plamenov počeše da ližu, brzi, raspaljeni. Domoroci iz seila se okupiše ukrug oko vatre, besno brbljajući. Prirodni kaučuk, koji je Robinson kupio, cvrčao je u središrtu i taj me je miris podsećao na slavni požar Telefonskog društva na Keju Grenel, kad sam ga gledao s ujakom Šarlom, koji je tako lepo pevao romanse. Bilo je to godinu dana pre Izložbe, one Velike, kad sam još bio sasvim mali. Ništa tako ne isteruje uspomene na svetlost kao mirisi i plamen. Moja je koliba mirisala isto tako, i mada skroz mokra, izgorela je do kraja, načisto, i roba i sve. Računi su bili svedeni. Ovog puta je načas i šuma zamukla. Potpuna tišina. Mora da su bili zaslepljeni leopardi i sove, žabe i papagaji. Mnogo treba da njih zaseniš. Kao nas ratom.
      Sad je šuma mogla da se vrati i proguta ostatke pod prokletim lišćem. Spasao sam ono malo svog prtljaga, krevet na sklapanje, trista franaka i, razume se, nekoliko»pasulja«, avaj, za put.
      Posle jednog časa požara, ništa više nije ostalo od zgradice. Poneki plamičak na kiši i nekoliko nesuvisli crnaca koji su vrhovima kopalja čeprkali po pepelu, uz nalete otužnog mirisa vernog svakoj nesreći, mirisa kojim odišu svi porazi ovog sveta, mirisa baruta koji se puši.
     Bilo je krajnje vreme da se zbriše, i to hitno. Da se vratim natrag istim putem u For-Gono? Da pokušam da objasnim svoje ponašanje i okolnosti ove pustolovine?
      Oklevao sam... Ne dugo. Ništa se ne može objasniti. Svet ume jedino da vas ubije, kao spavač kad se okreće, kao čovek kad se u snu okrene i pobije buve na sebi. Zaista bi to bila glupa smrt, rekoh sam sebi, to jest obična. Imati poverenje u ljude, znači već pustiti da vas pomalo ubijaju.
      Odlučih, uprkos svom bednom stanju, da krenem u šumu pravcem kojim je već krenuo onaj zlosrećni Robinson.



1 коментар:

Анониман је рекао...

Iznenadila su me poetična mesta. Teški cinik a poeta.


Jednog jutra najzad ostavismo taj odvratni divljački čamac i uđosmo u šumu stazom koja se uvlačila u meki zeleni i sparni polumrak, tek tu i tamo osvetljen sunčevim zrakom palim s većih visina od ove beskrajpe lisnate katedrale.



Uzvišica na koju se uspesmo uzdizala se iznad beskrajne šume, vrtloga žutih, crvenih i zelenih vrhova drveta, koji je obuhvatao i pritiskao bregove i doline, čudovišno prostran kao nebo i voda.
pesnik u prolazu

Постави коментар