четвртак, 30. април 2015.

Bizmark i naše vreme (3) – dva lica jedne revolucije




Narušeno poverenje u vođu
      On se već sad okreće ka njegovom bratu Vilhelmu, pruskom princu, čije protivljenje revoluciji ga je primoralo da se udalji iz Berlina. Tokom jednog susreta, 20. juna, Bizmark se ne boji da ponovi Fridrihu Vilhelmu svoje neslaganje, što mu donosi sledeći odgovor: „Prebacivanje nije način da se uspostavi tron koji je srušen; i zbog toga mi je potrebna aktivna podrška i odanost, a ne kritike.“ Zaključci sa Junkerparlamenta će mu uskoro pokazati da njegove sumnje nisu raspršene.
      Iz kraljevih reči se ipak može razumeti da on nije zadovoljan takvom situacijom. Međutim, dok Bizmark preporučuje brzu akciju, Fridrih Vilhelm više voli da sačeka da se ukaže povoljna prilika da liberali učine neku grešku koja bi mu omogućila da je iskoristi. Vladina partija je pobrala prve uspehe na drugim frontovima od početka leta (junski dani u Parizu, pobeda Radeckog u bici kod Kustoze, obnavljanje kraljevskog autoriteta u Beču krajem oktobra) što ohrabruje Fridriha Vilhelma da načini iskorak prvih novembarskih dana.
         Zadatak da upravlja vladom je poveren generalu grofu Fridrihu Vilhelmu fon Brandenburgu. Vetar se nesumljivo promenio. Vojska, koja je držana van Berlina tokom martovskih dana, bez teškoća se vraća. Skupština je odložena i pomerena u Brandenburg gde će i ostati do samog kraja. Pošto pokuša da se usprotivi, trupe je razbijaju manu militari. Imala je naravno vremena da glasa protiv poreza, ali to izglasavanje je bez budućnosti. Kao rezultat ove operacije koja je dobila izgled državnog udara, je njeno raspuštanje mesec dana kasnije. Najzad, Fridrih Vilhelm IV odobrava novi ustav 5. decembra.
     Nesumnjivo je Bizmark očekivao da će biti nagrađen svojim čvrstim protivljenjem revoluciji. Tim pre što je mogao da računa na preporuku svog prijatelja generala Leopolda fon Gerlaha. No, njegove nade se ne ostvaruju. Bizmark je tokom poslednjih meseci zauzeo previše radikalan stav da bi Fridrih Vilhelm uopšte pomislio da mu poveri odgovorne pozicije. On to otkriva kada saznaje da je na jednoj „ministarskoj“ listi kralj dopisao iznad njegovog imena komentar: „Koristiti samo u slučaju kada zavladaju bajoneti.“ Ako se i podrazumeva da se otarasio liberala, Fridrih Vilhelm utoliko pre ne želi da postane talac radikala. I više nego ikada ranije, Bizmark stiče reputaciju reakcionara među reakcionarima. I dugo će ga ta reputacija pratiti.
        Bez obzira što ne pripada novoj ekipi, Bizmark će nastaviti, umesto njih, da se bori za interese konzervativaca. Potpuno zadržavajući slobodu govora, ne štedi kritiku kada mu se učini potrebna. Iako je pohvalio novembarsku promenu pravca, izražava određenu rezervu što se tiče sadržaja ustava donetog 5. decembra. Nije on u celosti protiv ideje Ustava, kome pripisuje neizbežan karakter. Njegovo neprijateljstvo protiv birokratskog apsolutizma koji nadvladava posle smrti Fridriha II Velikog ga odvodi u priželjkivanje režima koji će mu biti protivteža. I da bi ispunio ovaj cilj, on misli, u saglasnosti sa braćom fon Gerlah, da se organizuje skupština prema tradicionalnom poretku koja bi pomagala kralju svojim savetima.

Dva lica jedne revolucije



       Bizmark zamera što u Ustavu ima i dalje previše ustupaka liberalizmu. Među kojima, i to ne najmanji, da se zadrži opšte pravo glasanja.
      Uostalom, izbori u februaru 1849. nisu doneli većinu konzervativcima. Razočaran zbog ovog rezultata, Fridrih Vilhelm odlučuje da se pristupi izboru nove skupštine koja će imati glavni zadatak da revidira (revidieren) Ustav. Ova revizija prethodi odobrenju novog izbornog zakona, takozvanog zakona tri klase, koji treba da da ogromne privilegije povlašćenom sloju pruskog društva. Princip je jednostavan: ubuduće će birači biti podeljeni u tri klase srazmerno fiskalnom porezu, tako da će manjina koja plaća najveći porez birati u prvoj klasi onoliko poslanika koliko će većina da obrazuje treću klasu.
         U početku Bizmark ne pokazuje nimalo entuzijazma za izborni zakon tri klase. On najpre primećuje da će takav zakon veoma dobro služiti interesima buržoazije. Ali on ne ostaje dugo pri tom stavu. Njegov pragmatični smisao je mnogo jači. On je već doneo odluku da se predstavi na izborima organizovanim posle objavljivanja Ustava. Pošto je izabran, za skupštinskom govornicom će doći do izražaja njegov oratorski talenat. Isto tako mu ne treba dugo da shvati da zakon tri klase favorizuje konzervativce. Na prvom izboru održanom pod ovim sistemom, u julu 1849, oni osvajaju trećinu poslanika. Osim toga, da su liberali preuzeli kontrolu nad skupštinom, kruna bi mogla da se osloni na gornji dom ustanovljen Ustavom da porazi svaki pokušaj prevladavanja. Naklonjeniji više snazi nego ideologiji, Bizmark je na kraju ubeđen da i pored mnogih nedostataka, ovaj ustav može da bude jako efikasno oruđe.
           Kao i u ostatku Nemačke, tako i u Pruskoj revolucija ima dva lica, jedno liberalno, čak demokratsko, i drugo nacionalno. Težnja za nacionalnim ujedinjenjem se javlja već od prvih dana marta i preplavljuje celu Nemačku. Paralisane unutrašnjom krizom s kojom treba da izađu na kraj, države ne mogu da spreče pokret, koji dostiže 1. maja 1848. do izbora ustavotvornog parlamenta čije će sedište biti u Frankfurtu. Za Prusku, ovaj događaj je pun pitanja. Ako započet proces dođe do kraja, da li će je postavljanje nemačke izvršne vlasti dovesti do gubitka potpune suverenosti. Osim ako ne preuzme vlast nad carstvom koje članovi ustavotvorne frankfurtske skupštine žele da obnove. Ali ovaj scenario bi je stavio neizostavno u sukob sa Austrijom koja vekovima drži dominantni status moći kod germanskog naroda. I dunavska monarhija je poljuljana unutrašnjom krizom koja joj preti do uništenja, tako da joj projekat ujedinjenja Nemačke nije prioritet, što će sve ponovo dovesti do postavljanja austro-pruskog dualizma u centar dešavanja.
         I tu se Fridrih Vilhelm nalazi na raskrsnici puteva. On je pokazao mnogobrojne znake simpatija nacionalnoj ideji, od njegovog dolaska na presto. Međutim, ovo zalaganje počiva na nesporazumu koji i dalje postoji zbog njegovog izbora da nosi oznake u tri boje koje su simbol nemačke nacije u liberalnom značenju. U stvari, taj osećaj Fridrih Vilhelma nosi u prošlost, ka srednjevekovnoj Nemačkoj koju religiozni raskid nije još bio podelio. I šta reći o ulozi koju on pridaje Pruskoj? Verovatno je priželjkivao ujedinjenu Nemačku, u čiji je nastanak bio uvučen nizom događaja. Za njega je nezamislivo da se raspadne Pruska koju je nasledio od predaka. Pre bi se video na čelu Nemačke, okružen svojim velikašima. Istovremeno, on ne zamišlja razvod od austrijskog cara koga, ispunjen feudalnom etikom, gleda kao svog sizerena. Ta dvosmislenost, i još gore, ta kontradiktornost ga naročito ne uzdižu u Bizmarkovim očima za koga lirski izlivi nema šta da traže u politici.
          I dok Fridrih Vilhelm balansira između dva suprotna pola, Bizmark pronalazi zajedničke ideje sa pruskim princom, budućim Vilhelmom I, kada ovaj tokom leta 1848. izjavljuje: „Pruska treba kao takva da bude na čelu Nemačke, a ne da u njoj bude primljena kao pokrajina, drugim rečima da se istopi u takvoj Nemačkoj.“ Logično da on pokazuje potpuno protivljenje na parlamentu u Frankfurtu čija ambicija upravo i jeste da potčini države jednom zajedničkom autoritetu i zakonu. Opasnost postaje jasna kada na kraju dugih pregovora, ovaj izglasava ustav, u martu 1849. Trebalo je da se opredeli između dve opcije: jedne „Velike Nemačke“ i jedne „Male Nemačke“, prva objedinjuje austrijske zemlje koje su pripadale Nemačkoj konfederaciji, dok ih druga isključuje. Stav nove austrijske vlade mu je pomogao da razreši dilemu.

Posledice frankfurtskih odluka



      Objavljujući da Austrija neće nikada žrtvovati svoje jedinstvo na nemačkom oltaru, austrijski kancelar, princ Feliks cu Švarcenberg, je ostavio slobodan put pristalicama Male Nemačke.
      Utoliko pre što, provocirajući još više, on predstavlja kontraplan prema kome bi u novu germansku celinu ušle zajedno sa austrijskom monarhijom sve njene nacije, slovenska, mađarska, italijanska i rumunska.
        Frankfurtski parlamentarci ubrzo shvataju posledice ovakve odluke. Oni usvajaju 27. marta ustav koji će se primenjivati na takvu Nemačku od koje će Austrija biti odvojena a, pošto će ujedinjena Nemačka dobiti izgled carstva, oni predlažu Fridrihu Vilhelmu da preuzme carsku krunu. Primamljiva ponuda, ali koju on međutim odbija već 3. aprila. On koji priželjkuje da bude kralj božanskog prava, odbija da prizna princip narodnog suvereniteta upisanog u srce Ustava. Takođe je važno napomenuti da i pored poštovanja ukazanog svom kralju, Pruska bi bila potčinjena carskim autoritetima. Bizmarkovo protivljenje ovakvom planu je potpuno i on se naravno raduje odbijanju koje je monarh uzvratio: „Moguće je“, izjavljuje, „da frankfurtska kruna bude jako blistava, ali zlato koje će joj dati taj sjaj se može dobiti samo s istopljene pruske krune“, neprihvatljiva perspektiva za onog koji je nekoliko meseci ranije priznao jasno i glasno: „Mi smo Prusi, i Prusi ćemo i ostati.“
         Bizmark takođe nije želeo da vidi Prusku kako neslavno prolazi u Frankfurtu, s obzirom da on smatra da je ona ta koja treba da upravlja Nemačkom. Što se toga tiče, njegov stav je već odlučen: „Pruska kao Pruska“, superiorno izjavljuje, „biće uvek u poziciji da donosi zakone u Nemačkoj, a ne da ih prima od drugih.“ Na toj osnovi on daje za pravo Fridrihu Vilhelmu da preduzme inicijativu pošto je frankfurtski parlament izbačen iz igre. S druge strane, što se tiče preduzetih koraka pokazuje skeptičnost.
         Od kraja aprila, preuzimajući ideje od svog bliskog savetnika Jozefa Marija fon Radovica, Fridrih Vilhelm objavljuje zaista plan jedne ograničene unije zasnovane na „slobodnom dogovoru kraljeva, prinčeva i slobodnih gradova“. Pruski kralj bi preuzeo predsedničko mesto koje bi mu bilo povereno od strane njegovih velikaša, a ne više od strane parlamenta. Sastav ove Unije bi bi se u najvećoj meri ugledao prema postojećem pruskom modelu, naročito u pogledu skupštine izabrane po sistemu tri klase. Ova unija bi prihvatila granice Male Nemačke, ali Fridrih Vilhelm računa da će oformiti proširenu uniju sa Austrijom. Lep nacrt, koji ipak zavisi od odgovora nemačkih država kao i dunavske monarhije.Većina odobrava pruski plan, ali neke kao Hanover i Saksonija jedva daju svoj pristanak, dok se Bavarija i Virtemberg drže od početka po strani. Kako i očekivati da, u normalnim uslovima, Austrija prihvati plan koji će je isključiti iz germanske celine? Čim je pristupio poslu, Švarcenberg je bio jasan na ovu temu kao što je izjasnio: Austrija neće dozvoliti da je isteraju iz Nemačke. Uzaludno bi bilo i pomisliti da bi se mogao povezati sa planom ograničene Unije.
         Istina je da se Austrija nije izvukla iz problema od revolucije. I još gore, ona mora da vodi pravi rat u Mađarskoj, koja se pod vođstvom Košuta odvojila oktobra 1848. Unutrašnje poteškoće bi je onda sprečile da otvori drugi front. Smatrajući ovakavu računicu neizvesnom, Bizmark predlaže jedan očigledno radikalniji pristup. On smatra da bi Fridrih Vilhelm mogao da se ugleda na Fridriha II, koji je već od prvih meseci svoje vladavine iskoristio neiskustvo Marije Tereze kako bi se dokopao Šlezije! On se tada nije zamajavao pregovorima, nego je postavio ultimatum mladoj vladarki, a zatim je rešio problem silom. Jedan vek kasnije, Fridrih Vilhelm bi trebalo da predloži Francu Jozefu I, novom austrijskom caru, da će mu pomoći da uguši mađarsku pobunu. I kao nagradu za vojnu saradnju, Beč bi mu priznao jednakost u okviru germanske celine. U slučaju da odbije, Pruska bi prešla preko toga i ne brinući se za ovu prepreku bi objavila sastav Male Nemačke


           Prethodni tekst:Bizmark i naše vreme (1) - strast prema moći         
          Nastavak: Bizmark i naše vreme (2)- okretanje diplomatskoj karijeri
           Bizmark i naše vreme (4)- pruski projekat doživljava neuspeh


Bizmark i naše vreme (2) – okretanje diplomatskoj karijeri



Žan – Pol Bled

       Tokom godina, Bizmark stvara poznanstva bez budućnosti. Jedino predstavljaju izuzetak prijateljstva sa Amerikancem Džonom Lotropom Motlijem, budućim ambasadorom i mladim baltičkim grofom Aleksandrom fon Kajserlingom.

    Negovana veoma čvrstom vezom, to su bila dugotrajna prijateljstva. Sa Amerikancem Bizmark razmenjuje misli o omiljenim piscima, dok ga baltički grof, koji je odličan pijanista, upoznaje sa delom Betovena. I sa jednim i sa drugim će održavati živu prepisku koja će se nastaviti i mnogo posle pošto će napustiti Alma mater, a koje će viđati tokom njihovih proputovanja kroz Berlin.
Po izlasku sa univerziteta, Bizmark ima ambiciju da se okrene diplomatskoj karijeri. Pošto se konsultuje sa tadašnjim ministrom inostranih poslova Johanom Ansijonom, ovaj ga savetuje da se pre okrene ka administraciji u službi Zollvereina, mišljenje motivisano nedostatkom vere u junkersku snagu da vodi spoljašnju politiku. Za Bizmarka je to tek odložena partija. Najpre svoje prve veštine stiče u sudskoj administraciji, a zatim i u pokrajinskoj u Eks-la-Šapelu, u Rajnskoj oblasti Pruske. Pošto je guverner te provincije, grof Adolf fon Arnim-Bojcenburg, zadovoljan njegovim radom, koristi ga na raznim zaduženjima, kako bi svog mladog štićenika što bolje iskovao i pripremio za mnogo ozbiljnije zadatke.
       Iskreno govoreći, mladi Bizmark ima druge prioritete. On se upušta u više sentimentalnih avantura za koje kosmopolitsko društvo Eks-la-Šapela nudi veoma povoljan teren. Treba takođe reći, da je on lepi div od metar i devedeset i tri centimetara visine, odvažnog hoda. Ali bez obzira na to nije uvek bio srećne ruke! Posle prvog neuspeha, ćerka engleskog pastora, respektivnog člana džentrija, mlada Izabel Loren-Smit mu uzvraća osećanja dotle da se dvoje mladih obećavaju jedno drugom. Ta veza je u svakom slučaju dovoljno ozbiljna da Bizmark sledi svoju „verenicu“ kada ona napušta Eks-la-Šapel sa svojom porodicom. Kako bi se oslobodio svojih obaveza, morao je da traži odmor koji mu je velikodušno odobren. Sve do sada je normalno, osim što se uzdržavao od povratka na posao pošto mu je odmor istekao. Da se barem veza sa mladom Engleskinjom održala! Međutim, pošto je poverovao da je ovaj brak moguć, Bizmark mora da prihvati realnost. Ciljao je previsoko. Ova prva ljubav se završava razlazom. Najzad, mnogo manje romantična od svog vatrenog udvarača, šarmantna Izabela popušta mnogo čvršćim argumentima jednog engleskog bankara. Za Bizmarka, zaključak je utoliko više gorak jer je živeo preko svojih mogućnosti te je tokom tih nekoliko meseci nagomilao dugove.

       Kako god da je kasnije o tome pričao, očigledno Bizmarka potresa ovo nesrećno iskustvo, što se nadovezuje na njegovu profesionalnu neodlučnost, pa je čak i uvećava. Tokom sledeće dve godine njegov život je više nestalan. Bizmark se ponovo zapošljava u administraciji u Potsdamu, a zatim provodi godinu dana u vojsci, da bi po izlasku maštao o ponovnom traženju svog životnog poziva u službi države. Početkom 1839, porodične obaveze stavljaju tačku na njegove unutrašnje dileme. Prvo bolest a zatim i smrt supruge, žrtve raka, primoravaju Ferdinanda fon Bizmarka da preduzme određene mere što se tiče reorganizacije vođenja imanja. Smatrajući da je već dovoljno star da nastavi vođenje poslova, on odlučuje da podeli imanje svojim sinovima, zadržavajući za sebe posed u Šenhauzenu. Radi se uostalom o privremenom rešenju. Pošto je Ferdinand, kad je došao red na njega, pozvan pred lice Boga krajem 1845, podela je ponovo izvršena. Već useljen u Kniphof, imanje koje su njegovi roditelji stekli u Pomeraniji malo posle njegovog rođenja, Oto dobija i Šenhauzen.

Bizmark se vraća svojim korenima



      Oto se tako vraća u mesto svog rođenja koje je napustio još 1816. kada su se njegovi roditelji preselili u Kniphof.

        Nije se tu vratio sve do 1836. tokom kratkog boravka, ali dovoljnog da ostavi za sobom opis ovog veleposedničkog zdanja čija konstrukcija datira iz 1700. godine. Pod njegovim perom, ono poprima izgled dvorca Uspavane lepotice: „Tokom pune četiri nedelje, živim u ovom začaranom, starom zamku, sa plafonskim lukovima i zidovima četiri stope debelim, od nekih tridesetak odaja, od kojih su dve nameštene, sa fantastičnim tapiserijama iz Damasa, od kojih je ostalo samo nekoliko parčića na kojima se mogu razaznati boje, sa gomilom pacova, i dimnjacima kroz koji vetar urliče, ukratko u starom zamku mojih predaka gde se sve sastalo kako bi vam pokazalo pravi spleen.

      Sudbinski tok je velikim delom odlučio da Bizmark, početkom 1839. postaje seoski plemić. Nesumnjivo računa na to da tako pronađe neophodna sredstva kako bi vratio dugove koje je napravio tokom prethodnog perioda a kojih se još nije oslobodio. Takođe treba i da popravi stanje na imanju koje je sada dobio u zaduženje. Međutim, iako nametnut neophodnošću i okolnostima, ovaj izbor se slaže sa njegovim najdubljim željama. Za početak Bizmark se oslobađa tereta koji je osećao tokom administrativne karijere, a koja ga je sve više opterećivala. Kao dokaz je i njegovo priznanje septembra 1838, iz koga jasno proizilazi da se svih ovih godina izjedao u sebi: „Pruski funkcioner je kao muzičar u orkestru; bez obzira da li je prva violina ili svira triangl, niti vidi niti utiče na celinu, on treba da svira svoju malu ulogu kako je napisana za njega, bez obzira da li je smatra dobrom ili lošom. Ali ja lično želim da stvaram muziku onako kako ja smatram da je dobro, ili je neću uopšte ni stvarati.“ Očigledno se nazire nešto od Rastinjaka kod ovog dvadeset trogodišnjeg mladića. Ako još i ne govori: „Berline, na nas je red!“, čuva se za budućnost. To će biti najviši korak ili ništa!

    Dotle, Bizmark se vraća svojim korenima. Kao vlasnik imanja, sa velikim žarom se posvećuje novim zadacima. Može da se pohvali neospornim uspehom. I pored nepovoljnih poslovnih prilika tokom četrdesetih godina, pod njegovom palicom dolazi do finansijske stabilnosti na imanjima koja vodi i samim tim otvara put ka prosperitetu. Istovremeno Bizmark vodi život na visokoj nozi, tipičan stil života plemićkih veleposednika u Pomeraniji a i drugde. Redovno učestvuje u lovu koji organizuju njegovi susedi, trošeći tako višak energije. Jedva da postoji neko slavlje u okolini na kome nije viđen.

     Ovaj povratak korenima nije bio dovoljan da Bizmarku vrati unutrašnji mir. „Dosađujem se do smrti“, reći će svom ocu 1. oktobra 1843. Redovno ga obuzimaju depresivne faze. Ta nestabilnost se pokazuje u mnogobrojnim putovanjima na koja ide tokom svih ovih godina kao i u njegovoj sklonosti ka piću. Putuje naizmenično u Francusku, Englesku, Škotsku i Švajcarsku. Čak planira i dalje destinacije kao što su Egipat ili Indija, ali od ovog plana ga sprečava venčanje mlađe sestre Malvine sa Oskarom fon Arnimom. Sem toga, ograničava se na svakodnevno posećivanje seoskih plemića iz okoline. Oštrog jezika, lako ih zadirkuje. „Psi, konji i prijatelji junkeri“, to je njegovo društvo, izjavljuje bliskom prijatelju. Ukratko, ove nove odgovornosti ne zadovoljavaju u potpunosti njegova očekivanja, te je i dalje u potrazi za unutrašnjom stabilnošću.

Tajna pravog preobraćenja



       Njegov otac je bio slepi vernik, što ga nije predodređivalo da se upušta u teološke rasprave. Što se tiče majke, ona je bila isuviše u racionalnom svetu da bi bila uvučena u religioznu pobožnost. I kao posledica njenog uticaja, Oto je veoma rano prestao da praktikuje molitve. Tako da je njegov odnos prema religiji bio spoj ravnodušnosti i skepticizma.
        Ovakva pozicija nije mogla da ostane nepromenjena usled serije događaja koji su uticali na Bizmarka do najdubljeg dela njegove ličnosti. Odlučujuću ulogu je imalo prijateljstvo sa Moricom fon Blankenburgom i Marijom fon Taden. Moric je bio nekadašnji Otov kolega iz Graue Kloster gimnazije i vlastelin, a Marija je bila ćerka Adolfa fon Taden-Triglafa, centralne figure iz pomeranske junkerske sredine, i verenica, a kasnije i Moricova žena. Oboje ga uvode u krug pijetista. Ova protestantska struja rođena početkom XVIII veka, posle zatišja, doživljava ponovni procvat, naročito po zamkovima i velikaškim kućama u Pomeraniji. Kao reakcija na ortodoksni protestantizam koji se sve više povlači pred dvostrukim uticajem prvo prosvetiteljske filozofije, a zatim i idealizma, ova struja propoveda jednu živu religiju koja pruža toplinu oko srca, naročito uz pomoć molitve.

     Moric i Marija udružuju snage kako bi spasili dušu svom prijatelju. Još jednom se dokazuje da su putevi Gospodnji nedokučivi. Bizmarkova odbrana, do tada malo osetljiva na njihove pokušaje, popušta kada je Marija zbog bolesti na korak od smrti. On, koji je zaboravio način, prepušta se molitvama za tu mladu ženu čiji šarm i velikodušnost ga duboko impresioniraju. Otvoreno rečeno postoji obostrana fascinacija. Ovo dvoje mladih ljudi teško prikrivaju privlačnost koja postoji među njima. Uostalom i njegov odlazak iz Pomeranije i nastanjivanje u Šenhauzen je takođe rezultat bega od jedne situacije bez budućnosti. Malo posle je objasnio jačinu šoka koji će mu poremetiti život: „Sve što se u meni kolebalo je ponovo oživelo na vest o ozbiljnoj bolesti koja nam je i odnela našu prijateljicu. Prva vatrena molitva se otrgla iz mog srca a da nisam ni pomislio da razmišljam o opravdanosti jedne takve molitve. U isto vreme sam osećao i jaku patnju usled nesposobnosti da molim, i prolio sam bujicu suza, što mi se nije desilo od najranijeg detinjstva.“ Tu gde su argumenti razuma bili nemoćni, Marijina smrt, oktobra 1846, dovodi do njegovog preobraćenja.

     Osim ovog ličnog iskustva, ali odlučujućeg, Bizmark u pijetizmu pronalazi odgovor svojim potrebama. Ona mu najpre nudi prednost jedne vere koja je odvojena od preterane strogosti dogme. Takođe nije ni van značaja to što je pijetizam oslobođen autoriteta svešteničke hijerarhije sa kojima će najčešće imati hladne odnose. Svakodnevna molitva i čitanje Biblije ga pošteđuju redovnom prisustvovanju crkvenim službama. Ovo preobraćenje mu donosi moralnu podršku, koja mu je u više prilika bila od koristi. Kada se oženio, u njoj nalazi neophodnu snagu da se odupre telesnim iskušenjima kojima bi da je drugačije, njegova vernost bila dovedena u pitanje. Nasuprot tome, Bizmarku vera nije izvor političke inspiracije. I kada dođe vreme za to, ona neće uticati na njegovo ponašanje. Ona ipak pojačava njegov osećaj odgovornosti. Iako ne traži od Boga da mu ovaj pokaže put, Bizmark sve vreme oseća njegov pogled i u njemu vidi sudiju svojih postupaka.

Oto ulazi u političku arenu



     Ona ih je upoznala jedno s drugim sa očiglednim skrivenim mislima koja je on predosetio. Po Marijinom zamišljenom planu, Johana zauzima važno mesto. Marija je računala na to da će Johanina blagost uspeti da smiri unutrašnju Bizmarkovu žestinu. Ako se ona ublaži, kako se onda ne nadati da će se on otvoriti ka Bogu? Johana raspolaže najboljim adutima da bi mogla da ispuni očekivanja svoje prijateljice.
Njen otac pripada istom staležu kao i Oto, onom junkerskih pomeranijanaca, tradicionalnog i čvrstog stava. Johana je obrazovana devojka ali bez želje da bude pretenciozna gospođa. Toliko je argumenata kako bi Oto pronašao pored ove mlade, uravnotežene devojke stav koji mu još nedostaje, utoliko više što mu je sve teže da podnosi samoću na koju su ga nagnali brojni neuspesi.

Ako je Bizmark u početku na distanci, Johanin šarm čini svoje. Potpuna rešenost se događa tokom grupnog putovanja do planine Harc na Marijinu inicijativu: „ Posle našeg zajedničkog putovanja tog leta“, ubrzo će pisati ocu mlade devojke, „ostala mi je samo jedna sumnja da znam da li će ostvarenje mojih želja biti u skladu sa srećom i mirom gospođice Vaše ćerke.“ Neće dugo sebi postavljati ovo pitanje. Marijina smrt požuruje Otovu odluku da zatraži Johaninu ruku od G. Putkamera. Dva meseca kasnije, njegov sledeći korak je u obliku dugog pisma u kome opisuje svoje poreklo i priču svog života, veoma dragocen dokument za istoričare, pa čak i ako se povremeno malo udaljava od istine. Brak je proslavljen 28. jula 1847. Nije dugo trebalo da se pokaže da je Marija bila u pravu i da je njen uticaj bio dvostruko odlučujući. Oto pored Johane pronalazi unutrašnji mir koji mu je bio potreban.

Jedna od njene ključne privlačnosti je i ta što je Bizmark brzo stekao ubeđenje da je sa Johanom „lako živeti“. Intuicija ga ne vara. Johana prema svom muži gaji bezgranično divljenje i ne postavlja sebi nikakav drugi životni cilj do potpune posvećenosti svom suprugu. S druge strane on prema njoj pokazuje u pravom smislu „nepokolebljivo i neiscrpno11“ poverenje. Ona će mu roditi troje dece: Mariju (1848), Herberta (1849) i na kraju Vilhelma (1852). „Da moram sada da živim onako kako sam živeo ranije, bez Boga, bez tebe, sigurno bih se zapitao zašto se ne bih oslobodio takvog života kao neke prljave košulje“, priznaće joj.
Njegov brak dolazi istovremeno sa Bizmarkovim ulaskom u političku arenu. Određene okolnosti su bile odlučujuće da napravi prvi korak. Kao i u ostalim delovima Nemačke, početak četrdesetih godina XIX veka u Pruskoj je obeležen rastućim previranjem. Vladavina Fridriha Vilhelma IV je započela 1840. pod povoljnim okolnostima. Nizom čvrstih odluka, novi suveren je želeo da pokaže svoju volju raskidajući sa strogošću pokojnog kralja. Kao vrhunac toga je osveštenje katedrale u Kelnu 1842, svečanost koju je kralj hteo da predstavi pod znakom solidarnosti vere i nacionalnog jedinstva.

Prisustvo Fridriha Vilhelma IV ovoj ceremoniji se slaže sa njegovom naklonošću prema idejama romantičarske politike. One su odjek njegovog zanimanja prema nemačkom srednjem veku u kome nalazi model političke organizacije i nacionalnog jedinstva. Pobornik „hrišćanske države“, on se udaljava od fridrihovskog tradicionalnog apsolutizma a da protivno tome nije popustio pred zovom liberalizma. Iako je naklonjen tradicionalnom predstavljanju interesa, držeći se božanskog prava, on gaji veoma živo neprijateljstvo prema bilo kom obliku ustavne monarhije. No, od samog početka njegove vladavine, raste uzbuđenje oko traženja ustava. Na više provincijskih sabora je traženo ujedinjenje u zajedničku skupštinu čitavog kraljevstva.
Uporni branilac prava


Novi stepen u pogoršanju situacije je pređen kada vlada želi da podigne zajam kako bi finansirala izgradnju železničke pruge između Berlina i Kenigzberga. Suočen sa rastom ovakve opozicije, Fridrih Vilhelm misli da je može razoružati zakazujući za april 1847. ujedinjen sabor (Vereinigter Landtag) na kome će poslanici iz osam provincijskih sabora predsedavati na smenu. Ako su neki u ovoj inicijativi videli popuštanje liberalizmu ubrzo će promeniti ton. Nadležnost skupštine će se ograničiti na izglasavanje novih poreza i zajmova. Za sve ostalo Fridrih Vilhelm zadržava vođstvo. Na njemu ostaje da odredi periodičnost okupljanja sabora. Osim toga, sabor će imati po drugim pitanjima samo savetodavnu moć.
Upravo ovde Bizmark stupa na scenu. Treba da zaseda na ovoj skupštini kao aktivna podrška svojim prijateljima pijetistima a naročito pod uticajem Ludviga fon Gerlaha, predsednika apelacionog suda u Magdeburgu. Odmah je zapažen čvrstoćom svojih stavova i oratorskim talentom. Njegovi govori odudaraju od opšteg tona rasprava. On se postavlja kao uporni branilac prava krune protiv većine koja se zalaže za ustavni princip. Paralelno tome, stiče reputaciju opreznog borca aristokratskih interesa, kao i položaj na kome ga njegov odnos sa fon Gerlahom učvršćuje. Ne smeta mu da bude provokator, uloga koju već primenjuje. Napadajući direktno „sveto pismo“ liberala, on poriče da se težnja za reformom ubraja među pokretače patriotskog pokreta iz 1813. Drugi put se izjašnjava, u ime vrednosti „hrišćanske države“, protiv jevrejske emancipacije.
Ujedinjeni Landtag se održao samo tokom dva meseca. Fridrih Vilhelm ga u junu radije raspušta nego da popusti zahtevima poslanika, koji uslovljavaju izglasavanje pozajmice za određivanje periodičnosti njihovog okupljanja. Međutim, kralj odbija ovakvu trgovinu koja bi otvorila put ustavnom režimu. Ovakvom odlukom je pokazao autoritet i nametnuo svoju volju. No, moguće da je ova pobeda bila mač sa dve oštrice. Brutalan kraj ovakvog iskustva hrani snažnu struju prepunu frustracije koja se može okrenuti protiv svog autora.
U roku od dva meseca Bizmark je izašao iz anonimnosti. Tokom svojih govora, on je sebe predstavljao kao nadu „konzervativne partije“. Osim toga, ovi govori su mu omogućili da ga primeti Fridrih Vilhelm. Ne mora dugo da čeka znak kraljevske naklonosti. Ovaj ga poziva na večeru kada im se putevi ukrštaju u Veneciji u junu mesecu. Prvi tu dolazi na odmor, dok se drugi tu zaustavlja na svom proputovanju tokom medenog meseca. Godinu dana ranije, jedan takav poziv bi bio nezamisliv. Ali posle epizode ujedinjenog Landtaga, Bizmark nije više mali pomerijanski plemić udaljen od aleja moći. Čak i ako se uzdržavao da mu to pokaže u Berlinu, Fridrih Vilhelm koristi priliku da mu lično da do znanja koliko je poštovao njegove odluke. Ove reči imaju vrednost kraljevskog ordena. To mu izgleda garantuje ulazak u veoma zatvoreni krug bliskih kralju i osigurava mu obećavajuću karijeru.
Potez koji razbuktava opšti požar


Početkom 1848. Bizmark je bio jako značajna ličnost. Neki su čak išli dotle da su u njemu videli preživelog iz nekog prošlog doba, „ostatak iz srednjeg veka“.
On pripada toj maloj grupi konzervativaca, mnogi bi rekli reakcionara, sposobnih da pristupe odgovornim zadacima kad bi Fridrih Vilhelm IV potvrdio svoju volju da preuzme stvar u svoje ruke, posle događaja sa ujedinjenim Landtagom. Međutim, razvoj događaja vodi ka drugačijem ishodu. Posle revolucije 1848. Bizmark se udaljuje od aleja moći. Njegovi stavovi ga isuviše suprotstavljaju novom pruskom političkom toku da Fridrih Vilhelm ni ne pomišlja da ga ponovo iskoristi. On ipak ne nestaje sa scene. Bizmark se tako pojavljuje kao glas opozicije, konzervativne partije koja se pojavila kao reakcija na revoluciju i kraljeve ustupke.
Ponovo pronalazimo korene revolucionarnom pokretu u Parizu. Februarski dani i pad Julske monarhije izazivaju talas, kome ne treba dugo da dođe do nemačkih zemalja. Pokrenut iz Rajnske oblasti i Badena se proširuje na teritoriju Nemačke. Na kraju stiže do Berlina 18. marta. U međuvremenu se dogodio takav politički potres koji uzburkava nemačku scenu. U Beču je 13. marta došlo do pobune i pada režima koji je Meternih proslavio. Kancelar, simbol reda ustanovljenog 1815, je prinuđen da da ostavku i da pobegne u izgnanstvo. Pod uticajem ovog pada popuštaju i poslednje brane.
Suočen sa rastućim nezadovoljstvom, Fridrih Vilhelm se pokazuje potpuno neodlučnim. Rastegnut između različitih partija, on počinje da se odlučuje za put ustupaka. Najavljeno je ukidanje cenzure i ponovno pozivanje na ujedinjeni Landtag. Međutim 18. marta situacija izmiče kontroli: vojska puca na masu koja se okupila ispred kraljevskog dvora. Daleko od toga da smiruje, ovakav potez razbuktava opšti požar. Vojska se veoma brzo suočava sa pobunjenim gradom. Krvave bitke se odvijaju tokom cele noći. Sledećeg jutra krajnji ishod dostiže brojku od 230 mrtvih. Potišten zbog ovih tragičnih događaja, Fridrih Vilhelm potpuno menja stav i naređuje vojnicima da obustave vatru i da se povuku iz Berlina, što je bilo protivno volji generala. Ubrzo potom se klanja leševima žrtava, da bi dva dana kasnije poneo boje nemačke nacije: crnu, crvenu i zlatnu. Obraćajući se Berlincima, drži govor kojim zaprepašćuje svoju okolinu: „Nosim ove boje koje nisu moje, ali ja ne želim ni krunu ni vlast, želim slobodnu Nemačku, ujedinjenu Nemačku.“ U proglasu objavljenom tog istog dana on zaključuje: „Pruska se od danas uliva u Nemačku.“ Govor koji dobija naročiti odjek, kroz sve nemačke države, u trenutku kada je započet pokret koji treba da dovede do izbora nacionalnog parlamenta. Uskoro je oformljeno liberalno ministarstvo od dva predstavnika rajnske buržoazije, Ludolfa fon Kamphauzena i Davida Hansemana; a zatim je ponovo pozvan ujedinjeni Landtag koji se raduje najavljenom skorašnjem ustavu i pun entuzijazma, skoro jednoglasno upućuje pohvale kralju. Samo dva poslanika odbijaju da se pridruže ovom horu hvalospeva: baron fon Taden i Bizmark.

Bizmark ne oprašta lako

Na samu objavu događaja iz Berlina, Bizmark radi na tome da pomogne kralju.
Zadovoljan je saznanjem da su njegovi seljaci spremni da krenu na prestonicu i uguše revoluciju. Ohrabren time, dolazi u Potsdam u nameri da ubedi što više generala da pogaze zakletvu datu kralju. Ništa manje im ne predlaže do da on preuzme vođstvo pobune koja bi imala za cilj da povrati Fridrihu Vilhelmu u potpunosti sve povlastice. Bizmarkov postupak se međutim pokazuje neuspešnim. Ako pruski generali i razmišljaju protiv kraljevog naglog menjanja mišljenja, niko od njih ne želi da pređe Rubikon. Oni bi s radošću marširali protiv revolucije ali samo pod uslovom da im Fridrih Vilhelm tako i naredi. U nedostatku takvog naređenja oni neće podići oružje. Sa svoje strane, Bizmark ne oprašta lako. Više od godinu dana kasnije, ljutnja ga i dalje drži. Tome svedoči njegova reakcija pred grobovima palim žrtvama u Berlinu: „Nisam mogao čak da oprostim ni mrtvima“, priznao je Johani. „Srce mi je bilo ispunjeno prezirom ispred tog idolatorskog kulta koji se upućuje nadgrobnim spomenicima tih ubica na čijem svakom krstu je razmetljivo ispisano „za slobodu i pravo“. Naravno da sam svestan da smo svi mi grešnicii da je Hrist, naš spasilac, umro i za ove buntovnike; ali moje srce je prepuno gorčine kad vidim šta su uradili od moje domovine, ove ubice.“
S obzirom da je odbačeno vojno rešenje, nameće se borba na političkom terenu kojoj se Bizmark u potpunosti posvećuje. Pošto je „kruna samoj sebi bacila grumen zemlje na sopstveni kovčeg“, on smatra da je prioritet rad na organizovanju konzervativnih snaga. Verovatno je u nekom kratkom trenutku pomislio da će njegovo protivljenje pred ujedinjenim Landtagom biti njegova labudova pesma. Osim toga, on odbija da bude kandidat na Landtagu izabranom 1. maja, u isto vreme kad je i parlament u Frankfurtu. Ali tendencije objavljene od strane nove skupštine, u kojoj preovlađuju liberali, bude u njemu vatrenost. Bizmark se sa žarom suprotstavlja planu da se nametne porez na zemljište. „To nije porez“, objašnjava, „to je konfiskovanje kapitala.“ Ne postoje reči dovoljno oštre da otkriju ovu spletku, jer u pozadini ove mere, ciljano je plemstvo. Ova mera se doista nalazi u mnogo širem zakonskom sistemu koji ima za cilj da ukine ostatke feudalnog sistema. Bizmark sve čini da odbrani ovakvo uređenje.
Bizmark pripada onoj maloj grupi junkera koji su planirali da pokrenu kontrarevoluciju. On u njoj susreće mnoge plemiće koji su, pre revolucionarnog vihora, osnovali krug blizak Fridrihu Vilhelmu. Braća Leopold i Ludvig fon Gerlah naročito traže da pruskom konzervatizmu daju oblik doktrine. I kako najbolje raširiti svoje ideje nego u novinama, čak i ako su na neki način žrtvovane duhu vremena? Bizmark učestvuje u otvaranju novina, 1. jula, Neue Preussische Zeitung-a (Nove pruske novine) poznatijih pod imenom Kreuzzeitung (Novine krsta), po uzoru na čelični krst oslobodilačkih ratova. Nekoliko nedelja kasnije on je jedan od pokretača Junkerparlamenta. Na ovoj neformalnoj skupštini se okupljaju 18. i 19. avgusta, u Berlinu, protivnici ovog novog pokreta. Poruka koju učesnici upućuju je barem jasna. Da li bi se kralj prevario da je smatrao da ima podršku plemstva. Tokom vekova, oni su prolivali svoju krv za račun Hoencolerna u zamenu za priznavanje prava na njihovoj zemlji i nad seljacima. Ako već ovaj pakt treba da se slomi, onda i oni mogu da traže svoju slobodu. 



                                   Prethodni tekst:Bizmark i naše vreme (1) - strast prema moći         
                                   Nastavak: Bizmark i naše vreme (3)- dva lica jedne revolucije
                                     Bizmark i naše vreme (4)- pruski projekat doživljava neuspeh

уторак, 28. април 2015.

Bizmark i naše vreme (1) – strast prema moći




Žan – Pol Bled

Najpre u istoriju ulazi kao otac nemačkog ujedinjenja i osnivač Drugog Rajha koji je proglašen 18. januara 1871, u Galeriji ogledala u Versaju. Stavio je tačku na podelu koja je bila vekovima poznata u germanskom narodu. Ali ova prosta konstatacija nije dovoljna. Generacije istoričara ne prestaju da raspravljaju o načinu na koji je Bizmark uspeo da postigne ujedinjenje i posledicama koje su iz toga proistekle.
 
 
Ujedinjenje je rezultat tri rata protiv Danske (1864), Austrije (1866), i Francuske (1870-1871). Dakle, ono je proisteklo iz diplomatske akcije i vojnih pobeda, a nije izglasano u skupštini. Nemački narodi nisu učesnici ove velike promene, čak iako su podržavali sa pravom vatrenošću francusko-nemački rat tokom poslednje etape.
Bizmark je takođe vodio mnogobrojne bitke na unutrašnjem planu. Pošto je bio zadužen za prusku politiku od septembra 1862, odmah dolazi u sukob sa liberalima i kako bi ih porazio čak zloupotrebljava i Ustav. No, ovaj konzervativac starog kova ne poznaje samo upotrebu sile. Služi se i suptilnijim metodama. Kako bi pobedio liberalizam, podjednako dobro zna da pribegne i svojim sopstvenim receptima, i još bolje, on ga usmerava ulevo pomoću demokratskog oružja, kada postaje branilac izbora sa opštim pravom glasa.
Da li možemo uostalom tvrditi da Bizmark, što se tiče nemačkog pitanja, vodi konzervativnu politiku? On najpre zloupotrebljava načelo zakonitosti. To je smisao koji treba dati aneksijama država kojima je uvećao Prusku 1866. A zatim osnivanjem Nemačkog carstva dovodi do kraja Vestfalijsku Nemačku i u potpunosti uzdrmava evropski poredak.

 
 
Onda, treba li priznati da je Bizmark bio i revolucionar? Ne može se ograničiti ni njegova politika, kao ni njegova ličnost u okvir pojednostavljenog objašnjenja. One radije imaju crtu ambivalentnosti. Ovaj talenat da ujedini i da pomiri suprotnosti je već iznenađivao njegove savremenike, dotle da ga je Fridrih Vilhelm IV nazivao „crvenim reakcionarom“. Upravo tu neobičnu vezu istoričar Lotar Gal želi da naglasi kada ga naziva, izvrćući termine, „belim revolucionarom“. Neki, razumevajući drugačije ovu dualnost, takođe veruju da mogu da otkriju bonapartističke crte u njegovim metodama i delu.
Iskreno govoreći, svako pitanje nam otkriva još drugih. Uošte nije diskutabilno da je nemačko ujedinjenje delo Pruske. Ali, postavivši ovu tvrdnju, ostaje da se zapitamo da nije ova nova Nemačka prosto proširenje Pruske ili upravo suprotno, nije li nju Nemačka apsorbovala. Drugo pitanje se tiče granica Rajha. Opredelivši se za Malu Nemačku, tj. potisnuvši Austriju iz germanske celine, Bizmark je ostavio više miliona Nemaca izvan ujedinjenja. U početku, to isključivanje nije imalo ozbiljne posledice. Ali, ako bi Habsburška monarhija nestala sa političke karte Evrope, rizikovala bi da se pretvori u tempiranu bombu.
 
 
 
Tim pre nije lako definisati Bizmarkovo vođenje politike. Otkriće da Bizmark nije bio demokrata ne vodi daleko. On sigurno poseduje prirodni autoritet, i na neki način, ta tendencija se vremenom još više ističe. Iako je autoritaran, on ipak nije autokrata. Njegova strast prema moći ga ne odvodi u uspostavljanje diktature, čak iako tokom četiri godine vlada na granicama Ustava. Carstvu je dat takav ustav po kome podjednaku vlast imaju i suveren i kancelar, ali ostavlja i veliko manevarsko polje poslanicima Rajhstaga. I to toliko da je Bizmark ponekad dolazio u iskušenje da ga poništi, što naravno nije nikada uradio. Osim toga, bizmarkijansko carstvo dobija oblik federalne države. Federalizam koji nije samo fasada, pošto u raspodeli nadležnosti između Rajha i država, oni zadržavaju velike moći.
 
 
 
 
Spoljašnja politika koju je Bizmark vodio posle 1871. je druga tema za analiziranje. Pošto je Rajh naglo postao centar evropskog sistema, postavlja se pitanje da li je on postavio temelje jedne ekspanzionističke i imperijalističke politike? A isto tako i da li je opravdanije razmatrati da nije njegova diplomatska umešnost bila najpre inspirisana brigom ka učvršćivanju prethodnih dobitaka?
Priča se ne završava ni njegovim odlaskom a ni njegovom smrću. Najpre zato što delo jednog velikana nadživljuje tvorca veoma dugo posle njegovog nestanka. Kao što je i Fridrih II pre njega, tako i Bizmark veoma rano postaje objekat obožavanja. Kao i u slučaju velikog kralja, i ovaj naravno doživljava pokušaje prisvajanja njegovog dela i ličnosti. Pitanje se neizbežno vraća: da li povezuje direktna linija Bizmarka sa Vilhelmom II, i kasnije sa Hitlerom? Kao u slučaju Fridriha, Hitler se često pozivao posthumno na Bizmarkovo nasleđe. Međutim, oni koji dolaze kasnije nisu uvek i naslednici.
.
Granice jedne nove Evrope

 
Kada mladi Oto Eduard Leopold fon Bizmark dolazi na svet 1. aprila 1815. godine, na porodičnom imanju u Šenhauzenu, u srcu Brandenburške pokrajine, na desnoj obali reke Elbe, Evropa i Nemačka izlaze iz dvadeset trogodišnjeg perioda protkanog ratovima i potresima koji su im promenili izgled.

 
 
 
Epizoda od „Napoleonovih sto dana“ ne dovodi u pitanje odluke koje su doneli Napoleonovi pobednici na kongresu u Beču. Još bolje od toga, nekoliko dana pre Vaterloa, nemačke države su se iznova organizovale. I pored mnogobrojnih napada kojima je takav poredak izložen, on se u osnovi održava sve do 1848. Upravo u takvoj Nemačkoj Bizmark odrasta, a kasnije i obrazuje svoju prvu vojsku.
 
Posle traumatične ere Napoleonove vladavine, pregovarači na Bečkom kongresu su iscrtali granice jedne nove Evrope u kojoj nijedna od postojećih sila ne bi bila u stanju sa sigurnošću da osigura sebi prevlast. Poznati državnik Meternih se zalagao da postavi takav sistem koji se zasniva na principu ravnoteže. A da bi to postigao, sebi je dao izvesne slobode što se tiče načela zakonitosti, koji je ipak predstavljen kao drugi stub novog evropskog poretka. Niti je davao prednost nacionalnim pretenzijama koje su se pojavile u nekim državama tokom borbe protiv Napoleonove Francuske.
Upravo je to slučaj sa Nemačkom. Patriotski zanos koji je podržavao oslobodilački rat iz 1813. nije mogao odmah da se politički ostvari, jer su vladari u njega sumnjali. Težnja za ujedinjenjem nije zadovoljena. Plan barona Štajna za obnovu carstva nije prihvaćen. Zahtevi liberala imaju istu sudbinu. Jedino neke južne države (Baden, Virtemberg, Bavarska, Hese-Darmštat) su dobile upravljanje inspirisano francuskom Ustavnom poveljom. Svuda drugde prevladava „front“ odbijanja. U Pruskoj, Fridrih Vilhelm III, zaboravivši na prethodno data obećanja, uzdržava se od proglašavanja ustava.

 
 
 
Iako ujedinjenje Nemačke nije bilo na dnevnom redu, njen način organizacije je zanimao prinčeve i njihove ministre. Kao plod ovih pregovora, Nemačka konfederacija (Deutscher Bund) smenjuje Sveto rimsko carstvo i ujedinjuje trideset i devet država pod predsedništvom austrijskog cara. Sam sistem je prost i teži regulisanju njihovog odnosa. Dogovor se zasniva na poštovanju suverenosti ugovornih strana. Kao primer ovog principa je da svaku državu predstavlja po jedan ambasador na federalnoj skupštini u Frankfurtu.
 
 
Nemačka konfederacija priznaje prvenstvo Austrije, takav status kojim se prihvata nasleđe iz prošlosti i koji određuje aktuelni odnos snaga na germanskom prostoru. Ovaj status ne briše austro-prusku dualnost urezanu u srce nemačke istorije još od sukoba između Fridriha II i Marije Tereze u prethodnom stoleću. Ako je i približila ove dve monarhije, sama borba protiv Napoleona nije nimalo umanjila njihovo razilaženje. Svestan pretnje, Meternih očekuje od Nemačke konfederacije da ona kontroliše i zadrži prusku moć. Sem toga, ta konzervativna solidarnost u odnosu na liberalizam treba takođe da teži takvom cilju. Meternih veoma brzo ukazuje na tu opasnost kako bi zadržao Prusku da ne popusti iskušenju emancipacije. Mere koje su donete na konfederalnom nivou 1819. u Karlsbadu, kako bi se suzbio liberalni pokret takođe imaju tu svrhu. Međutim, nije sigurno da je takva politika dovoljna da zadrži uzdizanje Pruske.

 
 
 
Treba priznati da kraljevstvo Hoencolerna ima jake adute. Pruska je donekle uspela da nadomesti svoj demografski deficit u odnosu na Austriju. Nesumnjivo je populacija dunavske monarhije tri puta brojnija. Ali, ako samo uzmemo u obzir teritorije koje su u Nemačkoj konfederaciji, onda se ta razlika značajno smanjuje. U ovom delu Austrije 1815. živi skoro devet i po miliona stanovnika u odnosu na nešto malo više od osam miliona u Pruskoj. Povrh toga se ova prednost menja ako se uzmu u obzir samo Nemci, i to pet miliona u austrijskim zemljama protiv skoro osam miliona u Pruskoj. Ove brojke pokazuju suštinsku činjenicu: Nemci su u manjini u Austrijskom carstvu gde ih ima jedva nešto više od 20 odsto populacije, dok taj procenat dostiže 90 odsto u Pruskoj. Ubrzo će postati jasno da jednoj multinacionalnoj Austriji može da se suprotstavi jedna Pruska većinski nemačka. Ovaj argument će biti veoma značajan kada se dve države budu sukobile za preimućstvo u Nemačkoj.
.
Prusko školstvo postaje uzor

 
Kao posledica prisajedinjenja Donje Saksonije, a naročito velikog dela Rajnske oblasti i Vestfalije, pruska populacija se jednostavno udvostručila.

 
 
 
Posledice ovih aneksija i na teritorijalnom i na demografskom planu su isto tako političke. Već je značajna i sama činjenica što se kraljevstvo uvećava velikim brojem katolika ulaskom Rajnske oblasti i Vestfalije pod prusku suverenost, a s obzirom da su obeležene dugom francuskom prisutnošću, ove teritorije su otvorenije uticaju liberala. Još jedna važna stvar je ta da samim tim što se pozicionirala u Rajnskoj oblasti, Pruska stoji ubuduće naspram Francuske. Čuvajući stražu protiv takve sile koja joj postaje „nasleđeni neprijatelj“, prihvata nacionalnu misiju, i tako još više jača svoj prestiž. Tokom krize u 1840. dolazi do eksplozije antifrancuskih osećanja, čemu svedoče mnogobrojne patriotske pesme, među kojima i Wacht am Rhein, što potvrđuje njen status najboljeg branioca nemačke nacije.
 
 
 
 
S druge strane, sledeći tu logiku u Pruskoj ne dolazi do očekivane reakcije. Zakočio ju je duh reforme neodvojive od administracije još od vladavine Fridriha Velikog. Ako i slabi, ona ne nestaje, čak i posle smrti Hardenberga 1822. godine, poslednjeg oca pruskog uzdizanja posle poraza kod Jene. Dakle, potpuna kontrola još nije ustanovljena. Fridrih Vilhelm III ipak ne zadržava status quo, iako nikad ne prihvata ustavni princip. U osam kraljevskih provincija su osnovani sabori (Landtage) gde su predstavljeni razni suštinski interesi pruskog društva. Fridrih Vilhelm u tome ne vidi nikakav ustupak liberalizmu. Za razliku od sabora austrijskih zemalja, sa značajnim izuzetkom Mađarske, gde jača centralna vlast, njihovi pruski homolozi raspolažu sa velikim rasponom delovanja iako ograničenim, što je veoma dobro prihvaćeno u pruskom društvu.
 
Pruska čak i prethodi nekim odlukama donetim u Karlsbadu. Sistem školovanja i studiranja, ponos moderne Pruske, koje je delo Vilhelma fon Humbolta, postaje model za ostatak Nemačke. Pruski univerziteti nastavljaju da privlače velika imena iz sveta filozofije i nauke. Najpoznatiji primer je Georg Fridrih Hegel, koji dolazi posle Fihtea na univerzitet u Berlinu 1818.

 
 
 
Pruska najzad preuzima vođstvo u ekonomskoj modernizaciji Nemačke. Najpre 1818. uklanja carinske granice koje su odvajale Rajnsku Prusku od ostatka kraljevstva. Udarivši ovaj temelj, ona preduzima proširenje te carinske unije do krajnjih granica Nemačke. To je i ostvareno 1834. sa stvaranjem Zollvereina, koji objedinjuje većinu država Nemačke konfederacije. Izvan ostaju samo hanzeatski gradovi, Hanover, a naročito Austrija, gde Meternih nije uspeo da ubedi industrijalce u prednost ulaska u ovakvo zajedničko tržište pre nego što je i postojalo ime za to. Pošto se Beč sam ogradio od ove nove unije, Pruska zadaje dvostruki udarac.
 
 
 
 
Stvaranje ovog širokog unutrašnjeg tržišta, podjednako potpomognuto uvođenjem i unapređenjem značajne železničke mreže, dovodi do podsticanja pruske ekonomije. Industrijska revolucija u Nemačkoj dobija elan tek četrdesetih godina XIX veka, ali Pruska ima značajan adut u Rurskoj oblasti. Ona će pogurati razvoj ekonomske moći zahvaljujući posedovanju jednog od najbitnijih ležišta uglja, čija eksploatacija počinje upravo tokom te decenije. Na ovom polju se takođe javlja još veći jaz sa Austrijom, i to u korist Pruske. I to nije sve. Pokrećući Zollverein, bez austrijske monarhije, ona je stvorila prvobitnu formu nemačkog ujedinjenja u okviru Male Nemačke. Na duže staze, pa čak i na kraće, ovaj uspeh bi mogao da prethodi drugim. Kako ne pomisliti zaista, da ovako povezana ekonomska solidarnost neće pripremiti teren za buduću političku?
.
Dva lica pruske elite
 
„Od svoje najranije mladosti sam se osećao kao stranac u kući svojih roditelja, i nikada se tu nisam zaista osećao kao kod svoje kuće.“
Ovako se Bizmark poverio svom budućem tastu 1847, čime nam otkriva jednu dominantnu crtu njegovog karaktera. Kako u privatnom, tako i u političkom životu, Bizmark je usamljenik, koliko po prirodi toliko i po izboru. Kao rezultat često veoma mučnog školovanja, ovakav odnos prema usamljenosti počinje da se ispoljava još od njegovog detinjstva.

 
 
 
Bizmarkovi roditelji ujedinjuju dva lica pruske elite, koje su se tokom istorije uobličile na tom prostoru. Loza Bizmarkovih teče još iz XIII veka, što će reći mnogo pre Hoencolerna u Brandenburškoj pokrajini. Opravdano ponosni na svoju dugu istoriju, koja pothranjuje snažan, nezavisni duh, vezan nepokolebljivom vernošću za kralja. I kod Bizmarkovih se odražavala dvojnost osećanja, tako čestoj u junkerskoj sredini, koja je davala i nastavila da daje pruskoj monarhiji kadrove za vojsku a jednim delom i za visoku administraciju. Otovi pradeda i deda su odličan primer, obojica oficiri, pri čemu je prvi dao i svoj život tokom prvog rata u Šleziji. S druge strane, Bizmarkov otac Ferdinand fon Bizmark je sam odlučio da napusti armiju 1795. i da se povuče na porodično imanje u Šenhauzenu gde vodi život seoskog plemića. Iako poštovana, ipak se Bizmarkova porodica mnogo ne ističe. U plemićkoj hijerarhiji zauzima skromno mesto, a njena genealogija ne ukazuje ni na velike vojskovođe, ni ministre, niti funkcionere višeg ranga. Bizmarkovi i dalje ostaju van prvih krugova pruske aristokratije. Treba dočekati 1865. i izuzetne okolnosti kako bi Oto primio titulu grofa.
 
 
 
 
Vilhelmina Menken, Bizmarkova majka, dolazi iz sredine koja je nosilac potpuno druge tradicije. Junkeri ustupaju mesto „kulturnoj buržoaziji“. Iz ove nasledne linije brojimo mnoge naučnike, univerzitetske profesore, a naročito Anastasijusa Ludviga Menkena, Vilhelmininog oca, koji pošto je započeo karijeru pokraj Fridriha II, ju je završio kao šef kabineta Fridriha Vilhelma III. Vilhelmina je odrasla u potpuno drugačijoj sredini od one u kojoj je živeo njen muž. Odgajana je uz lekcije prosvetiteljstva (Aufklärung), koje je obeležilo jedan deo pruske administracije.
 
 
Ovu dualnost ne treba shvatiti kao lošu bračnu vezu. Od poslednjih decenija XVIII veka obe ove grupe su počele da se približavaju i da grade međusobne veze. Dakle, ovaj brak je samo slika jednog mnogo šireg društvenog fenomena. Njegova neobičnost je više u spoju dve po temperamentu različite ličnosti, često potpuno suprotnih interesovanja, gde se kasnije Vilhelmina pokazuje kao dominantija strana. Vilhelmina nije bila ljubitelj seoskog života. Ona uspeva da ubedi Ferdinanda 1822. da porodica ubuduće provodi jedan deo godine u Berlinu, u kome pronalazi aktivnosti više po njenom ukusu. S druge strane, ima velike ambicije za svoju decu, starijeg sina Bernarda, rođenog 1810, i mlađeg Ota, kome namenjuje visoke pozicije u administraciji ili u diplomatiji. Sa sedam godina upisuje Ota na Berlinski institut Plaman. Ova ustanova se u svojim počecima oslanjala na pedagoške principe Pestalocija, od kojih se vremenom udaljila. Umesto da se radi na intelektualnom razvoju dece, njima se ubuduće sve više usađuje ukus za tzv. „drill“, vojnu disciplinu na pruski način. Bizmark će zadržati bolne uspomene iz godina provedenih u ovom „zatvoru“, u kome su učenici morali da ustaju u šest sati ujutru i da rade najmanje dvanaest sati dnevno uz skromne obroke. Od 1827. do 1830. nastavlja školovanje u gimnaziji „Fridrih Vilhelm“, a zatim u gimnaziji Graue Kloster (evangelistička gimnazija) gde dobija 1832. godine stepen svršenog maturanta gimnazije, zadovoljavajući se potrebnim minimumom za dobijanje cenjene diplome Abitur. Iako nije briljirao, Bizmark sebe opisuje kao „normalan proizvod našeg obrazovanja“, a time treba razumeti da u skladu sa samim vremenom, sebe naziva „panteistom“ a intelektualno bliskim republikanskim idejama. Ne treba iz ovoga zaključiti da je Bizmark bio blizak studentima koji su 1832. učestvovali u slavlju u Hambahu, noseći trobojne zastave, crno-crveno-zlatne, nemačkih liberalista. Veran porodičnoj tradiciji, on prihvata vrednosti pruske monarhije, i izražava veliki prezir prema svim istorijskim ličnostima koje su se okretale protiv autoriteta. Brut i Viljem Tel ga užasavaju.

 
.
Strast prema istoriji

 
Mladi Bizmark je utoliko više sklon da pokaže neprijateljstvo prema ovom sistemu obrazovanja koje povezuje sa majkom.Kasnije će objasniti: „Dok sam bio mali, mrzeo sam je“, i ne treba ni za trenutak posumnjati u iskrenost ove izjave, koliko je to bilo izuzetno. Toliko je bio kivan na nju da je odbacivao sve što dolazi od nje. Drugim rečima, mnoge će se stvari odlučiti tokom ovog razvojnog perioda u kome ulazi u unutrašnji sukob sa njom. Suprotno seoskoj i šumskoj sredini, sa kojom se već prirodno nalazi u harmoniji, veoma brzo oseća averziju prema gradu u kome ga je majka primoravala da boravi po nekoliko meseci godišnje. Iz ovih godina gaji i veoma živu ogorčenost prema profesorima. Veoma rano počinje da oseća netrpeljivost prema njima, koji su u njegovim očima sinonim za aroganciju i osrednjost. Nikad neće prestati da im upućuje otrovne strele. Birokrate, u kojima nalazi duh Menkena, se takođe nalaze na njegovoj listi neomiljenih osoba. Sva ova ogorčenost hrani glavnu srdžbu koju okreće protiv majke. Nikada joj neće oprostiti hladnoću s kojom se ophodila prema njemu: „Moja majka je bila lepa žena,“ zapisaće kasnije, „veoma oštroumna i inteligentna, ali skoro potpuno lišena onoga što Berlinci zovu „srce“. Često sam imao utisak da je bila stroga i hladna prema meni.“

 
 
I kao suprotnost majčinom svetu, Oto se prirodno okreće ka svom ocu. Ne u smislu da bi on bio njegov uzor. Nije mogla da mu promakne očeva slabost u odnosu na majku, razočarenje koje će u njemu ostaviti dubok trag. Ali od oca oseća toplinu koju mu majka uskraćuje. I ma kakve god da su mu mane, otac za njega predstavlja oličenje zemlje i junkera sa kojima se mladi Bizmark identifikuje.Bizmark nastavlja studije na univerzitetu, najpre u Getingenu, a zatim i u Berlinu. Kao glavni predmet uzima prava, sasvim normalan izbor s obzirom da se sprema za karijeru u administraciji. Nastavljajući u tom pravcu, on nikako nije uzoran student. To je period malo razuzdanijeg života gde se rad vrednuje manje od pijanki i duela. Sledstveno tome, Bizmark se ne pokazuje baš revnostan na predavanjima, koja ponekad drže renomirani profesori kao npr. pravnik Fridrih Karl fon Savinji ili istoričar Leopold fon Ranke, tada tek na početku svoje karijere. Umesto da se tamo dosađuje, Bizmark više voli da potraži pomoć od privatnih učitelja prilikom pripremanja ispita. Treba priznati da mu je metod efikasan: i pored tako doziranog truda uspeva da dobije diplomu koja potvrđuje kraj studija i koja će mu služiti kao ulaznica u administrativni svet. Jedini put kada pravi izuzetak ovom pravilu odsustvovanja sa časova, jeste dok prati predavanja istoričara Arnolda Herena, starijeg učenjaka od sedamdeset godina čije učenje odudara od učenja njegovih kolega obrazovanih u školi idealističke filozofije. Uputivši ga u pragmatičnu istoriju, privlači mu pažnju na veze koje povezuju politiku i tržište, lekcija koju neće zaboraviti.
 
 
 
 
Kao i mnogi drugi velikani, tako i Bizmark pokazuje strast prema istoriji, pre nego što i sam postaje njen učesnik. Iako jedva da posećuje dvorske salone, ipak te godine utiču na formiranje njegovog književnog ukusa. Klasična kultura ga mnogo ne privlači, bez obzira što je bila srce obrazovnog sistema na kome je Humbolt insistirao. U vreme kada se toliko nemačkih pisaca i mislilaca predaje fascinaciji prema Grčkoj, on potpuno ostaje nezainteresovan porukama antičkih filozofa. Veoma dobro poznaje dela Getea i Šilera, dva vajmarska giganta, koji predstavljaju kulturnu osnovu nemačke elite XIX veka, ali čiji humanistički govori ne nailaze na odjek kod njega. Tim više se ne obazire ni na romantičarski pokret, drugi veliki temelj nemačke misli i stvaralaštva toga vremena.
 
 
 
 
Bizmark savršeno govori francuski, koji je još uvek zajednički jezik obrazovane Evrope, ali ga ne privlači francuska kultura. Sećanje na 1813. je isuviše blizu. Nasuprot tome, u engleskoj literaturi pronalazi neke od omiljenih štiva za čitanje. Veliki je ljubitelj Šekspirovog pozorišta, iz koga će, tokom cele političke karijere, da pozajmljuje citate. Iako odbacuje romantizam, ipak pravi jedan izuzetak što se tiče Lorda Bajrona čija ga poezija zavodi. Verovatno ima uticaja moda tog vremena, no Bizmark se takođe pronalazi u životnoj energiji i provokativnom gledištu ovog heroja, koji kao i on pripada plemstvu.
 
Nastavci : Bizmark i naše vreme (2) - okretanje diplomatskoj karijeri          
                                      Bizmark i naše vreme (3) - dva lica jedne revolucije
                                      Bizmark i naše vreme (4)- pruski projekat doživljava neuspeh

понедељак, 27. април 2015.

Walter Benjamin: Iskustvo i uboštvo




       U našim je čitankama postojala bajka o starcu koji je, na samrtničkoj postelji, obmanuo sinove da je u njegovom vinogradu skriveno blago. Oni bi ga trebali samo otkopati. I oni kopahu, ali blagu ni traga. No kada je jesen stigla, vinograd urodi kao ni jedan drugi u celoj zemlji. Tada sinovi primete da je otac s njima hteo da podeli svoje iskustvo: sreća se ne skriva u zlatu, nego u marljivosti. Takva nam se iskustva, na preteći ili dobroćudan način, prigovaraju sve dok ne odrastemo. ”Žutokljunac, ne petljaj se”. ”Moraš ti još mnogo toga iskusiti”. No znali smo tačno šta je to iskustvo bilo: to je ono što su stariji ljudi davali mlađima. Ukratko, s autoritetom starosti, u izrekama; opširno sa svojom govorljivošću, u pričama; pokadšto kao pripovest iz dalekih zemalja, uz kamin, pred decom i unucima. Gde je sve to iščezlo? Gde još ima ljudi koji znaju nešto pošteno ispripovedati? Gde još smrtnici izriču svoje besmrtne reči koje se prenose kao kakav prsten iz pokoljenja u pokoljenje? Kome danas još poslovica priskače u pomoć? Ko će samo pokušati izvući se s mladošću, upućujući na vlastito iskustvo?
   
     Ne, jedna je stvar jasna: kotacije su iskustva pale i to u generaciji koja je od 1914-1918 proživela jedno od najstrahovitijih iskustava svetske istorije. Možda to i nije tako čudno kako se čini. Zar se nije tada moglo konstatovati da su se ljudi iz ratnog pohoda vraćali zanemeli? Ne bogatiji, nego siromašniji stečenim iskustvom. Ono što se deset godina kasnije prelilo u bujicu knjiga o ratu bilo je sve osim iskustva koje se inače prenosi od usta do ušiju. Ne, nije tu bilo ništa čudno. Jer nikada iskustva nisu radikalnije pogođena lažima kao što su strateška iskustva pogođena ratom pozicija, ekonomska inflacijom, telesna glađu, a ona ćudoredna vlastodršcem. Pokolenje koje je u školu još odlazilo konjskim tramvajem, našlo se, pod slobodnim nebom, u krajoliku u kojem, osim oblaka, ništa nije ostalo neizmenjeno, i u središtu – na bojištu razarajućih bujica i eksplozija –  majušnih onemoćalih ljudskih tela.

        S tim neizmernim razvićem tehnike jedno posvema novo krajnje uboštvo (Armseligkeit) pogodilo je ljude. A naličje tog krajnjeg uboštva je zagušujuće carstvo ideja koje se s preporodom astrologije i mudrosti yoge, Christian science i hiromantije, vegetarijanizma i gnoze, skolastike i spiritizma raširilo među – ili bolje, nad – ljude. Zato se ovde nije dogodio pravi preporod, nego galvanizacija. Morali bismo pomisliti na veličanstvene Ensorove slike kada vidimo sablast koja ispunjava ulice velikih gradova: karnevalski zakrabuljeni malograđani, brašnom zaprašene maske koje se cerekaju, na čelu krune lažnoga sjaja, valjaju se duž ulice unedogled. Te slike verovatno nisu drugo do odraz prividne i haotične renesanse u koju mnogi polažu svoje nade. Tu se pak najjasnije vidi da je naše uboštvo iskustvom samo deo većeg uboštva – onoga koje je opet dobilo lice takve oštrine i preciznosti poput lica prosjaka u srednjemu veku. Jer čemu vredi čitavo obrazovno dobro ako nas s njime ne povezuje upravo iskustvo? Kamo to vodi kada se ono hini ili domaže lukavštinom, odveć jasno nam je dala do znanja zastrašujuća mešavina stilova i svetonazora iz prošloga veka, da ne bismo morali smatrati nečasnim priznanje našega uboštva. Da, priznajmo: to uboštvo iskustvom nije samo uboštvo u privatnim iskustvima, nego uopšte u iskustvima čovečanstva. I time svojevrsno novo barbarstvo.

     Barbarstvo? Upravo tako. No njega spominjemo samo kako bismo uveli novi, pozitivan pojam barbarstva. Jer kamo vodi barbara uboštvo iskustva? Vodi ga do toga da započne ispočetka, da krene od nule; da se snađe s malim; da gradi s gotovo ničim i pritom ne gleda ni levo ni desno. Među najvećim stvarateljima vazda je bilo neumoljivih koji bi ponajprije počistili sto. Sto im je naime trebao za crtanje jer su bili konstruktori. Jedan takav konstruktor bio je Descartes, koji ponajpre za čitavu svoju filozofiju nije hteo ništa drugo nego jednu jedinu izvesnost i od nje je polazio: ”Mislim, dakle jesam”. Einstein je također bio takav konstruktor koga odjednom od čitavog širokog sveta fizike ništa više nije zanimalo osim jedne, male nepodudarnosti između Newtonovih jednadžbi i astronomskog iskustva. Isto počinjanje od početka (od nule) imali su pred očima i umetnici kada su, poput kubista, prihvatili metode matematičara i gradili svet iz stereometrijskih oblika ili su se, poput Kleea, oslanjali na inžinjere. Jer Kleeove figure gotovo da su projektovane na crtaćoj dasci, a njihovi se izražaji lica pokoravaju svom unutarnjem kao što se kod dobrog automobila karoserija pre svega pokorava potrebama motora. Svom unutarnjem, pre nego svojoj unutrašnjosti: to ih čini barbarskim.

     Tu i tamo su najbolje glave već odavna započele dobro razumevati te stvari. Njihovo je obeležje posvemašnja lišenost iluzija o epohi i, unatoč tome, bespogovorno izjašnjenje za nju. Isto je da li pesnik Bert Brecht ustanovljava da komunizam nije pravedna raspodela bogatstva nego uboštva ili da li preteča moderne arhitekture Adolf Loos objašnjava: ”Pišem samo za one koji poseduju moderno osećanje… Ne pišem za one koji izgaraju od čežnje za renesansom ili rokokoom”. Jedan tako složen umetnik kao što je slikar Paul Klee i jedan tako programatski umetnik kao što je Loos – obojica odbijaju nasleđenu, svečanu, plemenitu sliku čoveka koji je okićen svim žrtvama prošlosti da bi se obratili nagome čoveku našega vremena koji vrišti poput novorođenčeta i leži u prljavim pelenama svoje epohe. Niko ih nije tako radosno i s osmehom pozdravio kao Paul Scheerbart. Od njega nam dolaze romani koji naizgled nalikuju onima Julesa Vernea, ali za razliku od Vernea, u čijim su delima uvek mali francuski ili engleski rentijeri koji leteći zuje u prostoru svemira u najfantastičnijim vozilima, Scheerbarta je zanimalo šta čine naši teleskopi, naši avioni i rakete od nekadašnjih ljudi za potpuno nova stvorenja vredna ljubavi i posmatranja. Ta stvorenja uostalom već govore posve novim jezikom. Odlučujući element tog jezika jest sklonost svojevoljnoj konstruktivnosti kao suprotnost organskom. To je nezamenjivo obeležje prisutno u jeziku Scheerbartovih ljudi, ili pre, sveta, jer sličnost ljudima – to temeljno humanističko načelo – oni odbijaju. Čak u svojim vlastitim imenima: Peka, Labu, Sofanti i slično, naziva se taj svet u knjizi koja je dobila ime po svojem junaku – Lesabendiju. I Rusi čak  rado daju svojoj deci ”neljudska” imena: oni se zovu ”Oktobar” po mesecu revolucije, ”Petoljetka” po petogodišnjem planu ili ”Aviahim” po avionskoj kompaniji. Nije reč o tehničkoj obnovi jezika, nego o njegovoj mobilizaciji u službi borbe ili rada, u svakom slučaju, u službi preobrazbe stvarnosti, a ne njezina opisivanja.

     No Scheerbart, da se ponovo vratimo na njega, poklanja najveću pažnju tome da svoj ”svet” – i na njihovu sliku svoje sugrađane – smesti u četvrti dostojne njihova položaja: u podesive pokretne kuće od stakla kakve su Loos i Le Corbusier u međuvremenu izgradili. Staklo nije slučajno takav tvrd i gladak materijal na kojem se ništa ne može zadržati. Ali i hladan i miran. Staklene stvari nemaju ”auru”. Staklo je, uopšte, neprijatelj tajne. Kao i neprijatelj posedovanja. Veliki pesnik André Gide jednom je rekao: ”Svaka stvar koju želim posedovati postaje mi neprozirna”. Sanjaju li ljudi kao što je Scheerbart staklene građevine jer su upoznati s novim uboštvom? O tome možda više može reći jedna usporedba nego teorija. Stupi li neko u građansku sobu iz osamdesetih godina, kolikogod iz nje zračila sva ”udobnost”, prevladava dojam ”ti ovde nemaš šta tražiti”. Nemaš ovde šta da  tražitš, jer nema mrlje čiji trag njezin stanovnik ne bi ostavio: na frizovima sa svojim ukrasnim stvarčicama, na foteljama sa svojim prekrivačima, na prozorima sa svojim slikama, pred kaminom sa svojim štitnikom od iskra. Lepa Brechtova rečenica pomaže nam da pobegnemo daleko odavde: ”izbriši tragove”, glasi refren iz prve pesme Čitanka za stanovnike gradova (Lesebuch für Städtebewohner). Ovde, u građanskom salonu, u naviku je prešlo suprotno ponašanje. I obrnuto, ”interijer” treba svog stanovnika koji će prihvatiti najveći broj navika, navika koje će odražavati brigu za interijer u kojemu živi više nego za samoga sebe. To razume svako ko je upoznat s apsurdnim raspoloženjem stanovnika takve plišane sobice kada nešto u kućanstvu krene ukrivo. Čak i način na koji se ljute – a taj afekt, koji počinje postupno izumirati, oni su znali virtuozno odigrati – bio je ponajpre reakcija čoveka kome su izbrisali ”trag njegovih zemaljskih dana”. Scheerbart sa svojim staklom i Bauhaus sa svojim čelikom tome su sada stali na kraj: stvorili su prostore u kojima je teško ostaviti tragove. ”Nakon svega rečenog”, objašnjava Scheerbart sada već pre dvadeset godina, ”s pravom možemo govoriti o ‘kulturi stakla’. Taj novi ambijent stakla posve će promeniti čoveka. I možemo samo poželeti da kultura stakla neće naići na previše neprijatelja”.



       Uboštvo iskustva: to ne treba shvatiti tako da ljudi čeznu za nekim novim iskustvom. Ne, oni čeznu za oslobođenjem od iskustava, čeznu za okolnim svetom u kom mogu vrednovati svoje uboštvo, izvanjsko, a na kraju i unutarnje, tako čisto i jasno da nešto uglađeno iz toga proistekne. Oni uostalom nisu svagda neuki i neiskusni. Često bismo mogli reći upravo suprotno: proždrli su sve, ”kulturu” i ”čoveka”, i postali su od toga siti i umorni. Ni na koga se više nego na njih odnose Scheerbartove reči: ”Svi ste tako umorni – i to samo zato jer sve vaše misli nisu usredotočene na posve običan, ali grandiozan plan!”. Nakon umora sledi počinak i ne događa se retko da san nadoknadi dnevnu tugu i obeshrabrenost te ostvari posve običan, ali i veličanstven opstanak kojem manjka snaga dok je budan. Opstanak Micky Mausa je jedan takav san današnjih ljudi. Njegov je opstanak pun čuda koja ne samo da nadilaze ona tehnička, nego se s njima ismevaju. Najzanimljivije na njima jest to da su sva bez mašinerije, improvizirana, da nastaju iz Micky Mausova tela, njegovih pristaša i progonitelja, iz najsvakodnevnijeg nameštaja jednako kao iz drveta, oblaka ili jezera. Priroda i tehnika, primitivnost i comfort ovde savršeno postaju jedno i pred očima ljudi, umornih od beskrajnih komplikacija sadašnjice, ljudi čiji se cilj života javlja samo kao konačno pribežište u beskonačnoj perspektivi sredstava, kao iskupljujući se pojavljuje opstanak koji se u svim okolnostima zadovoljava samim sobom na istodobno najjednostavniji i najugodniji način, opstanak u kom automobil ne teži više od slamnatog šešira, a plod na stablu raste brzo kao gondola na zračnom balonu. I sada želimo jedanput zauzeti distancu, stupiti natrag.

      Postali smo ubogi. Ustupili smo komad po komad baštine čovečanstva, često smo trebali položiti u zalagaonicu stoti deo vrednosti, da bismo unapred dobili sitniš ”aktuelnog”. Ekonomska kriza kuca na vrata, iza nje sena, sprema se rat. Držati se dobro, to je danas postala stvar šačice moćnih koji su, Bog zna zašto, isto toliko ljudi koliko je to često mnoštvo barbara, ali ne na dobar način. No drugi se moraju pripremiti, nanovo i s neznatnim. To čine zajedno s ljudima koji su to iz temelja novo učinili svojom stvari i zasnovali ga na uviđavnosti i odricanju. U njihovim se zgradama, slikama i pripovestima čovečanstvo sprema, ako je to nužno, na preživljavanje kulture. I što je najvažnije, s osmehom. Možda kadšto taj osmeh zvuči barbarski. Dobro. Ipak pojedinac kadšto može prepustiti masi malo čovečnosti koja će mu se jednoga dana vratiti s kamatama i kamatama na kamate.

Preveo s nemačkog Mario Kopić
Walter Benjamin, Armut und Erfahrung,Gesammelte Schriften, Bd. II/1, Frankfurt a M.: Suhrkamp, 1980, 213-219.

недеља, 26. април 2015.

Pol Gogen, "Noa Noa"

Tahićanska priroda., 1891

         Pošto je 1887. proveo neko vreme na Martiniku, u nadi da će živeti kao divljak Pol Gogen (Paul Gauguin) tri godine kasnije odlazi na Tahiti ne bi li izučavao i slikao običaje i pejzaže koje je susretao na svom putovanju. “Noa Noa” je dnevnik koji je napisao po povratku u Pariz kao pokušaj da publici ponudi kontekst u kojem su nastali njegovi novi radovi. Nekoliko godina kasnije Gogen ponovo odlazi na Francusku Polineziju i tamo ostaje do svoje smrti na Markezima 1903. godine.


PONOVO ROĐEN


         Već dosta dobro razumem jezik Maora, ubzo ću ga govoriti bez problema. Moje komšije, troje veoma blizu i još puno njih na raznim udaljenostima smatraju me jednim od njih. Neprekidno u kontaktu sa šljunkom, stopala su mi otvrdnula i navikla na tlo. Mom telu, skoro uvek nagom, sunce više ne škodi. Civizacija malo po malo ispada iz mene. Počinjem da razmišljam jednostavno, da osećam jako malo mržnje prema komšiji, čak i da ga volim. Sve radosti slobodnog života - životinjske i ljudske - su moje. Pobegao sam od svega veštačkog, konvencija, navika. Ulazim u istinu, u prirodu. Sigurnog u niz ovakvih dana, podjednako slobodnih i lepih, obuzima me mir. Normalno napredujem i više se ne preokupiram nepotrebnim sujetama. Imam i jednog prijatelja. On mi je prvi prišao i siguran sam da u njegovom dolasku nema elemenata ličnog interesa. Komšija mi je, veoma jednostavan i zgodan mladić. Moja šarene slike i rezbarije u drvetu raspalile su mu maštu, a iz mojih odgovora na njegova pitanja on uči. Ne prođe ni dan da ne dođe da me gleda kako slikam ili rezbarim… Čak i posle ovoliko vremena još uvek sa radošću osećam istinske i prave emocija u istinskoj i pravoj prirodi.



Femmes de Tahiti,Tahičanke na plaži, 1891, Musée d'Orsay , Paris

     Uveče bi razgovarali dok se odmaram od radnog dana. Kao pravi mladi divljak pitao je puno o  Evropi, pogotovo o ljubavnim temama, i više puta njegova pitanja su me posramila. Ali odgovori su mu bili još naiviniji od pitanja. Jednoga dana stavio sam mu svoj alat u ruke i dao mu parče drveta. Hteo sam da proba da rezbari.  Zbunjen, prvo me je nemo pogledao, a onda mi je vratio drvo i alat, rekavši, sasvim prosto i iskreno, da nisam kao ostali, da mogu da radim stvari koje drugi ne mogu, da sam od koristi drugima. Stvarno mislim da je Totefa prvo ljusko biće na svetu koje je upotrebilo te reči za mene. Bio je to jezik divljaka ili deteta, pošto moraš biti jedno od to dvoje, zar ne, da pomisliš da umetnik može da bude jedno korisno ljudsko biće. Desilo se da mi je jednom prilikom trebalo palisandrovo drvo za rezbarenje.  Tražio sam veliko, snažno deblo, i pitao sam Totefa za savet. “Moramo da odemo u planine”, rekao mi je. “Znam mesto na kome ima nekoliko lepih stabala. Ako hoćeš, ja ću te odvesti. Možemo oboriti drvo koje ti se sviđa i zajedno ga doneti ovamo.” Krenuli smo rano ujutro.

Arearea, 1892, Musée d'Orsay , Paris


     Staze na Tahitiju su veoma naporne za jednog Evropljanina, i “odlazak u planine” čak i od meštanina iziskuje napor kojem se oni nerado izlažu bez potrebe. Između dve planine, dva visoka, strma zida od bazalta uz koje se nemoguće popeti, zinuo je procep u kojem se kovitla voda. Voda koja se sliva na proleće odvalila je deo stene od planine. Sliv se pretvorio u potok koji je udarao u stenu i još je više razvalio. Posle se potok pretvorio u bujicu koja ju je ponela i kotrljala dok nije završila u moru. Sa obe strane potoka, u koji su se često ulivali slapovi, nalazila se staza. Vodila je kroz gomilu raznog drveća - hlebno, čelično, bouraos, kokos, hibiskus, guava, ogromnu paprat. Ta luda vegetacija postajala sve divljija, zamršenija, gušća, sve dok, kako smo se uspinjali ka centru ostrva, nije postala gotovo neprohodna. Obojica smo krenuli goli, sa belim i plavim pareo oko struka i sekirama u ruci. Bezbroj puta smo prešli potok kao prečicu. Moj vodič kao da je pratio trag njuhom a ne očima, pošto je tlo bilo prekriveno fenomenalnom gomilom raznog bilja, lišća i cvetova koji su u potpunosti vladali prostorom. Apsolutnu tišinu je remetio samo žubor vode između stena. Žubor je bio tako monoton, tih i nežan da je delovao kao pratnja toj tišini.


1897, Punaauia, French Polynesia, Museum of Fine Arts (MFA), Boston, MA, US



    I u toj šumi, u toj samoći i toj tišini bili smo nas dvojica, on - mlad momak, i ja, skoro star čovek duše lišene puno iluzija i tela umornog od neprestranog napora, na kome leži dugo i fatalno nasleđe poroka jednog moralno i fizički korumpiranog društva. Sa životinjskom gipkošću i gracioznom lakoćom jednog androginog bića, on je hodao nekoliko koraka isred mene. Izgledalo mi je kao da sam u njemu gledao inkarnaciju, podrhtavujuću i živu, tog prelepog biljnog sveta koji nas je okruživao. Iz njega u njemu, kroz njega se izdvojio i izlazio miris velike lepote. Da li je ispred mene stvarno hodalo pravo ljudsko biće? Da li je to bio moj prijatelj čija me je jednostavnost i kompleksnost privlačila? Ili je to bila sama šuma, živa šuma, bez pola ali i dalje primamljiva?


aAutoportret 1893, Musée d'Orsay , Paris



      Među ljudima koji hodaju goli, kao i među životinjama, razlike između polova su manje primetne nego u našoj klimi. Zahvaljujući raznim pojasevima i korsetima uspeli smo da od žene napravimo veštačko biće. Ona je anomalija i sama priroda, u skladu sa zakonima nasledstva, pomaže nam u njenom komplikovanju i iscrpljivanju. Pažljivo je držimo u stanju nervne slabosti i mišićne inferiornosti, i samim tim što se trudimo da se ne zamara, oduzimamo joj mogućnost za razvoj. Tako, ugledom na bizarni ideal mršavosti kojeg se, začuđujuće, uporno držimo, naše žene nemaju više ništa zajedničko sa nama, i to, možda, neće proći bez velikih moralnih i društvenih posledica.


Veliko drvo, 1891, 


   Na Tahitiju vetrovi iz šume i sa okeana ojačaju pluća, prošire ramena i kukove. Ni muškarci ni žene nisu zaštićeni od sunca i šljunka na obali.  Oni zajedno obavljaju poslove podjednako živo ili podjednako lenjo. U ženama ima nešto muževno, a u muškarcima nešto ženstveno. Sličnost polova olakšava odnose među njima. To što su stalno goli ih je oslobodilo opasne preokupacije “misterijom”, i preteranog stresa koji se među civilizovanim ljudima zasniva na “veselim sudarima” i tajnim i sadističkim nijansama ljubavi. To je njihovim manirima dalo prirodnu nevinost, savršenu čistotu. Muškarac i žena su drugovi, prijatelji pre nego ljubavnici, koji zajedno žive gotovo neprestano, i u bolu i u zadovoljstvu, i čak i najmanja ideja poroka im je nepoznata.

Misteriozna voda, 1893, French Polynesia, privatmna kolekcija, 


   Bubnjalo mi je u slepoočnicama i kolena su mi se tresla. Ali stigli smo do kraja staze. Ne bi li prešao potok, moj kompanjon se okrenuo i u tom trenutku sam mu video lice. Androgino biće je nestalo. Ispred mene je hodao pravi mladić. Oči su mu bile bistre kao voda. Na trenutak smo zastali. Osećao sam beskrajnu radost, radost duha više nego čula, kad sam uskočio u svežu vodu potoka. “Toë, toë”, hladna je, rekao je Totefa. “O, ne!” odgovorio sam. Taj uzvik mi je delovao prikladno za kraj unutrašnje bitke protiv korumpiranosti jedne čitave civilizacije koje se upravo završila. Bio je to kraj bitke duše koja je odabrala između istine i neistine. Probudio je glasni odjek u šumi. I rekao sam sebi da je priroda videla kako se mučim, čula me je i razumela, zato što je jasnim glasom odgovarala na moj pobedonosni klik da je spremna da me posle svega toga prihvati kao jedno od njene dece.

1991-93., 





   N astavili smo put. Spremno i strastveno sam utonuo u divljinu, kao da sam se nadao da tako prodirem u samo srce prirode, moćne i majčinske, da bih se pomešao sa njenim živim elementima. Mirnog pogleda i pravilnog koraka moj kompanjon je išao dalje. On je bio je potpun bez ikakve sumnje, ja sam sam nosio teret zle savesti. Stigli smo na našu destinaciju. Strme planinske strane su se otvorile i iza guste šumske zavese ukazala se jedna dobro skrivena zaravan. Totefa je, naravno, znao za to mesto i doveo me je sa zadivljujućom sigurnošću. Desetak stabala palisandrovog drveta raširilo je svoje široke grane. Sekirom smo napali najlepše. Morali smo da žrtvujemo celo drvo da bih dobio granu koja mi odgovara za projekat. Udarao sam uzbuđen. Ruke su mi prokrvarile od divljeg besa, u intenzivnom uzbuđenjenju sa kojim sam ispunjavao ni sam ne znam koju već božansku brutalnost. Nisam udarao u drvo, nisam njega hteo da savladam. Ali i opet ću rado slušati zvuk sekire koja udara u sledeće drvo kada ovo već bude na zemlji.

I evo šta je moja sekira pokušavala da mi kaže kadencom svojih glasnih udara:

Poseci do korena šumu celu!
Uništi sve šume zla,
Čije seme su nekad posejali dahom smrti!
Uništi u sebi svu ljubav prema sebi!
Uništi i sruši svo zlo, jer na jesen sečemo rukom lotosov cvet.



    D a, potpuno uništena, gotova, mrtva, od sada je stara civilizacija u meni. Bio sam ponovo rođen, ustvari, u meni je nastao jedan novi čovek, čistiji i jači. Ovaj surovi napad bio je krajnji oproštaj od cilizacije, od zla. Ovaj poslednji dokaz ogoljenih instikta koji snuju na dnu svih dekadentnih duša, samim kontrastom izvukao je iz zdrave jednostavnosti života koji sam već započeo jedno osećanje neopisive sreće. Iz iskušenja duše izrodilo se majstorstvo.  Sa ushićenjem sam udisao čistu svetlost. Bio sam, zaista, novi čovek, od tada pravi divljak, pravi Maor.


Preveo Grgur Strujić,
izvor



                                                   Les Alyscamps,1888


    

                                              Pont-Aven, Brittany 1888