недеља, 14. јануар 2018.

Vladar i umetnost -Fridrih II Veliki





Fridrih I 

Fridrih II Veliki ( Berlin, 24. janura 1712. ) sin Fridriha I Vilhelma i Sofije Hanoverske, bio je drugo dete od ukupno četrnest rođenih. Otac Fridrih Vilijem I bio je poznat po svojoj krutosti koja se skoro graničila sa patološkim poremećajem ličnosti. Mnoštvo primera ide u prilog takvom zaključku i istovremeno oslikava vladara koji je fanatično ispunjavao funkciju apsolutne moći zajedno sa vladajućim slojevima društva. Razlozi ovakve vladareve politike mogli bi se pronaći u obeležjima ekstremnog  vremena da oni ne pretežu biološkiom faktoru,  surovom, spartanskom  karakteru vladara koji je prezirao sve što je odudaralo od njegovih vojničkih načela. Do koje je granice išla ta moć govori i ovaj primer. "Da bi sprečio oticanje novca iz Pruske ( Kralj ) je zabranio uz neznatne izuzetke uvoz inostrane robe. Po njegovom naređenju na ulicama Berlina svlačile bi se i tukle žene ako su im haljine sašivene od uvoznog platna."
Za vreme vladavine ovog  vladara započela je militarizacija Pruske. Svaki deveti Prus bio je vojnik, a još je bilo i 40 000 stranih plaćenika. Princ Leopold von Anhalt-Dessau (Stari Dessaur)  je pomogao u organizaciji prvoklasne armije. Neke od  novotarija Fridriha I su stavljanje bajonete na vrh muškete, uvođenje marširajućeg koraka koji je ostavljao velik utisak na strance. No ono po čemu je pruska vojska bila najpoznatija je disciplina; poznati pruski dril, visoke kazne za prestupnike, ali i napredovanje po vojničkim zaslugama (iako su i dalje oficiri bili samo plemići).

Logična posledica strogih  nazora  Fridriha I je skrajnut odnos prema kulturi: umetnosti, nauci." Inostranim umetnicima i naučnicima je zabranio ulazak u Prusku. Mnogi profesori su otpušteni, a ostalima su smanjene plate ili su naterani da preuzmu ulogu dvorskih budala. Po kraljevom mišljenju poznati filozof Lajbnic bio je „čovek koji nije ni za šta, nesposoban čak i da stoji na straži“. Lično je pod pretnjom smrću proterao učitelja svog sina, Hristijana Volfa, naredivši mu da u roku od 24 napusti Prusku „pod pretnjom da će biti obešen“. Prezirao je prijatelje svog sina, malobrojne umetnike, i jedva čekao da svoje kraljevstvo oslobodi od tih „feminiziranih kreatura“."( izvor  )

Fridrih Vilijem I ni kao otac nije bio drugačiji te je sin od malena osetio neumoljivu očevu vojničku disciplinu. Ne želeći se posvetiti vojničkom pozivu mladi Fridrih sa nekolicinom prijatelja pokušava da pobegne u Englesku . Oni bivaju otkriveni i kao polaznici vojničke obuke  optuženi za dezertaciju i izdaju. Fridrih završava u zatvoru a njegovog najboljeg druga osuđuju na smrt. Da bi kaznio sina Fridrih Vilijem ga je naterao da gleda njegovu dekapitaciju.
       Nakon što je pristao da se vrati u vojnu školu otac ga je pomilovao. On nastavlja školovanje i stiče čin pukovnika. Sa ovim činom odlazi u rat zajedno sa austrijskim knezom Eugenom od Savoje od kojeg je učio taktiku boreći se protiv Francuske.
       Posle rata Fridrih je napisao Anti-Makijavel knjigu koja postavlja novi model za apsolutnog monarha. Ovo delo je ubrzo postalo poznato zahvaljujući Volteru, Fridrihovom bliskom prijatelju.




VOJSKOVOĐA 

 Iako je, za razliku od oca,  bio veliki ljubitelj umetnosti, Fridriha II Hoencolern ( naknadno proglašenog Velikim ili stari Fric), mnogi smatraju najvećim vojskovođom novog veka. Fridrih William I umro je 1740. godine, i sin Fridrih je uskrsnuo na prestolu kao kralj. Ubrzo je postalo jasno da je vojnički kralj ipak ostvario izvestan uticaj. Fridrih je naprosto kao otac želeo da sačuva i štiti svoju malu, rastrganu zemlju, nastavio je stopama oca u konstituisanju jake vojske, bio je uveren u vrednost dobre administracije, poticao je gospodarstvo i ostavio solidnu financijsku osnovu. Fridrih je počeo da razume očeve namere i htenja. Čini se kao da je ćitav svoj život Fridrih osećao duh svoga oca nad sobom: Pruska je morala postati moćna i velika. Borba sa moćnom Evropom se nastavila. Fridrih je od oca nasledio dobro uređenu vojnu silu koju je daljnjim reformama osnažio i uvežbao u najbolji ratni stroj svog vremena. Nekoliko puta je bio na rubu poraza, ali se iskazao kao vešt, hrabar i sposoban vojskovođa i ratni strateg. Uticaj ovog pruskog vladara osećao se sve do pada trećeg rajha. Napoleon ga je smatrao najvećim vojnim genijem ikad. Posle pobede nad četvrtom koalicijom 1807., kada je posetio Fridrihovu grobnicu u Potsdamu, rekao je svojim oficirima :„Gospodo,da je ovaj čovek živ ja ne bih bio ovde“.



                                             Portret iz 1769, Lutz Braun, Berlin


" Kada je došao na presto Fridrih je raspolagao sa nepovezanim provincijama ( razjedinjena od srednjega veka, sastojala se od 38 nezavisnih država koje su se udružile u labav savez) koje su davale veoma ograničenu količinu sirovina. Da bi ojačao svoju državu on je osvojio Šleziju, veoma bogatu i važnu austrijsku provinciju, u Prvom šleskom ratu. Ovim je povezao svoju držvu, a Austrija je naravno pokušala da povrati Šleziju u Drugom šleskom ratu, ali bezuspešno. "( ibid )

U trenutku kad je nasledio presto Fridrih je imao 28 godina, a njegova suparnica – austrijska nadvojvotkinja Marija Terezija iz dinastije Habsburg – bila je oko pet godina mlađa od njega. Ona je postala naslednica prestola iste godine, pet meseci nakon Fridrihovog dolaska na vlast. Gotovo odmah po njenom stupanju na presto Fridrih je napao zemlje koje je Marije Terezija nasledila. Uprkos austrijskim protivnapadima, uspeo je da osvoji Šleziju, najseverniju pokrajinu, koja je ujedno bila i među najbogatijim njenim posedima.

"Njegova reforma sistema regrutacije, i uvođenje Frederičke pesadije, elitne vojne jedinice koja je u mnogome nadmašivala vojske tog vremena je toliko uzburkala stanje u Evropi da su se stari rivali Austrija i Francuska udružili protiv njega, u ovom savezu su bili još i Rusija, Saksonija i Švedska sve do jedne moćne sile tog vremena. Na svojoj strani Fridrih je imao delimičnu podršku Britanije i Hanovera. Ovaj sukob je postao poznat kao Sedmogodišnji rat i iz njega Pruska je izašla kao pobednica. Tokom njega Fridrih je ratovao na svim granicama, i jahao je od jednog fronta do drugog, odnoseći pobedu za pobedom sa samo nekoliko poraza. Jedina kriza ovog rata je bila kada su Rusi stigli skoro do Berlina, ali je Fridirh na svojoj strani imao sreću i naslednika Ruskog trona, a baš u tom trenutku je umrla Jelisaveta, carica Rusije, što mu je omogućilo da ostvari savez sa Rusijom umesto da bude pokoren.
Pošto je skoro sve bitke predvodio lično, i to tako što je bio u prvim redovima Frederihu se čak šest puta desilo da konj pod njim pogine. " ( izvor:  Novi vek | Leave a Comment )

Mada su mnogi mladići dezertirali, većina je sa uverenjem išla u ratove, motivisana Fridrihovim strasnim govorima. On nije animirao samo vojnike nego i stanovništvo, izbacujući pamflete i letke u kojima je objašnjavao nužnost njegovih odluka. To je takođe jedna od njegovih novina. Nijedan vladar pre njega nije smatrao važnim opravdati svoje postupke tako javno.

Kada je godine 1763. potpisan kompromisni mir. Fridrihova slava u Nemačkoj je bila ogromna: Johann Wolfgang von Goethe je kasnije napisao da osećaj pobede nije pruski već "fritzisch"( Fricski- po skraćenom imenu Fric).




VLADAR 

Nakon rata Fridrih se sa istom, punom pažnjom posvetio snaženju zemlje.

"Pošto je vladao kao pravi prosvećeni apsolutni monarh, Fridrih je prvo ukinuo mučenje i fizičke kazne, na polju religije je bio apsolutno tolerantan i dozvoljavao je sve religije (tada je Turska invazija iz 17.veka još uvek bila sveže sećanje, a znamo da je Fridrih izjavio „Sve religije su jednake i dobre, dok god su njihovi vernici dobri ljudi, ako oni žele da nasele nasu zemlju, čak bili oni Turci ili pagani, mi ćemo im graditi crkve i džamije“). 

Uveo je takođe i javne škole, unapređeni sistem poreza, birokratije i putarine. Sve ovo je dovelo do toga da Prusija u jednom veku napreduje od nazadne i ekonomski zavisne države do najjače svetske sile svog doba i postane temelj na kojem je izgrađena savremena Nemačka. Gde god da je išao u svojoj državi, pa čak i u okupiranim teritorijama, Fridrih je pozdravljan od strane celokupnog naroda. Ne postoji zapis da ga je ijedan stalež ikad smatrao svojim neprijateljim. Siromašnima je doneo bogaćenje novim mestima, javnim školama i događajima.




 Doprineo je opštem zdravlju nacije uvođenjem krompira i repe u agrikulturu. Pored svih ovih dostignuća, Fridrih je bio veoma skroman, sebe nije smatrao vladarem nad narodom (pošto nije verovao u teoriju božanskog prava kraljeva), već se predstavljao kao „prvi sluga države“, a krunu je nazivao „kapa koja propušta kišu“. "( ibid)



KULTURA


Majka Fridriha, Sophie Dorothea bila je zainterespvana za muziku, književnost,  kozmopolitski orijentisana. Friedrih je uživao u posetama dragoj majci. Kod nje je bio u mogućnosti slušati muziku, čuti ponešto o književnosti, nauci. Frederih je bio intelektualno nadmoćniji nad ocem, prilično odbojan prema očevim naporim. Bes što mu sin puni glavu "beskorisnim znanjem" doveo je vojnika do drastičnih sankcija.Sukob je eskalirao pokušajem bega u Englesku koji se neslavno završio. I pored takvog oca, zahvaljujući majci, Fridrih je uspešno uzimao časove flaute, kompozicije, učio strane jezike, čitao.. Pored nemačkog govorio je i engleski, francuski, španski, portugalski, italijanski,moderan i antički grčki, razumeo je latinski i hebrejski.

Sve vreme svog života Fridrih je bio okružen ljudima iz nauke i umetnosti. Brojna su imena prodefilovala Nemačkom : venecijanski romanopisac, esejista i poznavalac umetnosti
Francesco Algarotti, čovek koji je odigrao značajnu ulogu u promovisanju mnogih umetničkih grana ali i nauke, Isaka Njutna; poznanstvo i druženje sa Volterom trajalo je trideset godina; 1741. Fridrih dovodi u Berlin, na Univerzitet Leonharda Eulera, uglednog švajcarskog matematičara, fizičara i astronoma, člana gotovo svih značajnijih akademija u Evropi i dobitnika brojnih priznanja i nagrada. Ovaj naučnik ostaje punih 25 godina na matematičkom odseku. 1742. u pohode dolazi Jean-Baptiste de Boyer, Marquis d'Argens,francuski pisac , autor poznatog dela Thérèse philosophe (1749), u kom on Spinozu objašnjava iz ugla erotike. Sledeće ime je ime ferancuskog naučnika i filozofa Pierre-Louis Moreau de Maupertuisa, koga je Fridrih 1744. zamolio da reorganizuje Berlinsku akademiju nauka, a kasnije ga je postavio za njenog predsednika (1746—1759). Ostatak njegove karijere je bio u tesnoj vezi sa aktivnostima akademije koja je prerasla u važno istraživačko središte zahvaljujući njegovim naporima. Na spisku imena nalaze se Julien Offray de La Mettrie, francuski fizičar i filozof, poznatog dela “l' Homme machine”, te Gotthold Ephraim Lessing, Christian Wolff, Moses Mendelsohn, deda slavnog kompozitora i još bezbroj imena...

Fridrih na koncertu 


Poznato je da je kralj bio jako muzikalan. Od 1728. je 16 godišnji Fridrih imao časove flaute od kompozitora i vrsnog flautiste Johanna Joachima Quantza. Flauta je u to vreme bila jako popularan instrumenat. Od 1741. godine kada ga je Fridrih postavio na dvoru Quantz će nastaviti raditi u Potsdamu sve do svoje smrti. Za svog zaštitnika napisao je oko tristo flautskih koncerata i dvesto kamernih dela za flautu i druge instrumente.
Lekcije komponovanja je imao kod kompozitora opera Carl Heinrich Grauna. Po svedočenju Fridihove sestre  Wilhelmine, koja je  svirala violinu, flautu, čembalo i lutnju, a takođe  se bavila komponovanjem,  Fridrih je svaki dan vežbao četiri do sedam sati. 1732, dvadesetogodišnji princ je sam sebe nazivao kompozitorom.

Muzičari kojima je bio okružen su danas manje poznati, ali su u ono vreme to bila vrsna izvođačka imena.  Samo što je postao kralj on je pozvao František Bendu, braću Graun i Carl Philipp Emanuel Bacha da osnuju njegov Orkestar ( Hofkapelle)  koji je potom sastavljen od 20 izvrsnih muzičara. Ovi muzičari su svirali zajedno sa  Fridrihom.
" František Benda, violinista i kompozitor, pridružio se kapeli Fridriha Velikog još 1733. godine, kada je Fridrih bio princ prestolonasledik i obitavao u svojoj rezidenciji u Rupinu, a ostao je u Fridrihovoj službi sve do svoje smrti 1786. godine, nekoliko meseci pre nego što je i sam kralj preminuo. U svojoj autobiografiji iz 1763. godine Benda smelo navodi da je pratio kraljeve interpretacije preko deset hiljada puta. Iako u opusu ovog kompozitora dominiraju dela za njegov instrument, odnosno violinu, Benda je u toku službe pri dvoru komponovao i niz koncerta za flautu koji su uglavnom koncipirani u molskim tonalitetima i u kojima se može primetiti prisustvo takozvanog Sturm und Drang stila, karakterističnog za simfonijski izraz austrijskih i nemačkih kompozitora 70-ih godina 18. veka." ( izvor)

Kraljevka opera u Berlinu u 18. veku

                                             Kraljevska Opera u Berlinu u 18 veku

" Karl Hajnrih Graun, angažovan kao dvorski operski kompozitor, imao je priliku da tokom vladavine Fridriha Velikog postavi preko 20 svojih dela, a pored njih berlinska publika je tokom Graunovog života čula jedino još jednu Haseovu i jednu Agrikolinu operu. Graunovu veštinu, ali i njegovu koncepciju operske umetnosti, najrečitije je opisao muzički pisac Kristijan Gotfrid Krauze u svom traktatu O muzičkoj poeziji iz 1751. godine, koji je i posvećen kompozitoru sa kojim se Krauze savetovao tokom izrade teksta. Krauze je posebno pohvalio prirodnost, eleganciju i uzdržanost Graunovog stila, koji je suprotstavio bombastičnoj hambruškoj operi punoj preuveličavanja, koja je dominirala nemačkim zemljama sredinom prve polovine 18. veka.

U periodu od 1747. do 1752. godine Graun je postavio čak deset libreta Leopolda de Vilatija rađenih na osnovu predložaka iz francuske literature. Izbor predloška vršio je Fridrih Veliki, koji je bio odlično upoznat sa francuskom kulturom i književnošću, a vodio je i prepisku sa pariskim intelektualcima poput Voltera. Pored dela Lilijevog libretiste Filipa Kinoa, u Fridrihovom izboru našle su se čak četiri klasične Kornejeve i Rasinove tragedije. Iako je ovakav zaokret bio otvoreno anti-metastazijevski, berlinski intelektualni krugovi nisu pozitivno reagovali na njega. U kritici je pogotovo bio istaknut Lesing, koji je rekao da Vilatijevim libretima manjkaju invencija, red i verodostojnost, a čak je napisao i jednu satiru na operu seriju u kojoj je otvoreno napao ovog libretistu. Graunova opera Orfej, premijerno izvedena 1752. godine povodom jubileja kraljice majke Sofije Doroteje, poslednja je u nizu komponovanih na Vilatijeva libreta, a kao predložak je poslužio tekst Mišela Dibulea namenjen Liliju. Prilikom postavljanja opere Orfej, godinu dana nakon objavljivanja Krauzeove pohvale Graunove operske veštine, svakako je posebno bilo živo poređenje sa hamburškom tradicijom, jer je na isti Dibuleov libreto napisana i istoimena Telemanova opera, jedno od najpopularnijih ostvarenja koja su dolazila iz Hamburga. Samo deset godina kasnije mit o Orfeju poslužiće za stožerno delo Kalcabiđija i Gluka, takođe usmereno ka korenitim reformama dramaturgije italijanske ozbiljne opere. Fridrih Veliki, međutim, nije imao razumevanja za ovu radikalizovanu reformu opere serije, te Glukova dela do isteka njegove vladavine nisu postavljana u Berlinu."


Korespodenciju o muzici Frederih je vodio sa tada respektibilnim poznavaocima Annom iz Hannovera, i Giovanniom Battistom, zvanim "Padre Martini". Anna je bila drugo dete kasnijeg britanskog kralja Georgea II, i žena princa Williama IV., naslednika Republike Ujedinjenih provincija. "Padre Martini" bio je prvi "muzikolog" u modernom smislu te reči.

" Pored toga što je za vreme svoje vladavine podsticao bogat muzički i pozorišni život u prestonom Berlinu, Fridrih Veliki je na svom dvoru u Potsdamu skoro svake večeri organizovao muzičke događaje za odabrane muzičare i publiku, na kojima se kralj pojavljivao u ulozi virtouza na flauti. Prema svedočanstvima njegovih savremenika, Fridrihova umešnost nije bila zanemarljiva. Engleski istoričar muzike Čarls Berni je povodom svoje posete Potsdamu, zabeležio sledeće:

Njegovo Veličanstvo je izvelo solo partove flaute sa velikom preciznošću, njegovo ukrašavanje je bilo jasno i ujednačeno, njegova tehnika prstiju briljantna, a ukus čist i jednostavan. Bio sam vrlo zadovoljan, a i iznenađen urednošću njegovog izvođenja alegro stavova, kao i ekspresijom i osećajnošću u adađo stavovima; ukratko, njegova interpretacija je prevazilazila, u mnogim pogledima, sve što bejah čuo među diletantima, pa čak i profesorima.

Sagledavajući Bernijevo svedočanstvo sa uvidom u tehničke zahteve kompozicija koje su izvođene na Fridrihovom dvoru, može se zaključiti da je Fridrihova tehnička veština bila zaista na visokom nivou.( ibid )

Nije čudno da je Fridrih došao u kontakt i sa starim Bachom. Naime Bachov  sin Filip Emanuel, kao dvorski muzičar,  toliko je pričao Fridrihu o svom ocu,  da  je ovaj  rešio da ga pozove  na dvor, kako bi ga upoznao i svirao malo sa njim. Poziv je poslat u Lajpcig i 7. maja 1747. godine Johan Sebastijan Bah pojavio se na kraljevom dvoru u Potsdamu. Iako je stigao baš u vreme dok je Fridrih II držao solo koncert na flauti, kada su ga najavili, kralj je prekinuo koncert i poželeo dobrodošlicu velikom kompozitoru. Pošto je u to vreme Bah bio poznat kao jedan od najboljih majstora improvizacije, kralj mu je zadao jednu veoma dugu temu i izazvao ga da na tu temu improvizuje troglasnu fugu (fuga – polifoni oblik, čija je suština sistematsko imitaciono sprovođenje jedne teme (ređe 2 ili 3 teme) po izvesnom tonalnom planu; pisana je najčešće za 3 ili 4 glasa*). Bah je prihvatio izazov i počeo je na licu mesta da improvizuje. Svi su bili zadivljeni, a posebno kralj, koji je tada naredio da se njegovom gostu ukaže poštovanje dostojno samog kneza. Fridrih  je postavio još jedan izazov: da na istu onu temu improvizuje fugu koja bi imala 6 glasova! Pošto do tada niko još nikada nije napisao šestoglasnu fugu, svi su mislili da se kralj samo poigrava sa velikim kompozitorom. Međutim, Bah je ponovo prihvatio izazov, ali je zamolio kralja da mu da malo više vremena.
Vratio se u Lajpcig, a dva meseca kasnije od te jedne teme nastala je zbirka kompozicija poznatija danas kao „Muzička Žrtva“ (Das Musikalische Opfer). Bah je delo posvetio pruskom kralju, a posveta je glasila „Regis Iussu Cantio Et Reliqua Canonica Arte Resoluta“ (ovo bi trebalo da znači ‘tema koju je zadao kralj, rešena u kanonskom stilu‘). prva slova ovih reči daju reč RICERCAR (Ričerkar), što je bio naziv za tadašnju fugu. (izvor)

Sam Fritz je komponovao tri kantate koje su nažalost izgubljen, brojne talijanske arije, jedan deo opere Il Re Pastore, četiri koncerta za flautu, više od 100 sonata i nekoliko marševa. Španska nacionalna himna, Marcha Real, se temelji na Fritzovoj temi. La Marcha Real spominje se prvi put 1761. godine, u " Libro de Ordenanza de los toques militares de Infantería Española Manuel de Espinosa, pod nazivom Marcha Granadera (Grenadiersmars), bez spominjanja kompozitora. Možda je u pitanju Fritz? Njegova se muzika još uvek izvodi i dostupna je na CD-ovima.




Arhitektura, Keramika, Poezija.....


Ovaj veliki kulturni entuzijasta ostavio je tragove i u pesništvu, graditeljstvu. Njegove vojne, diplomatske i administrativne obaveze ponekad su bile u sukobu s njegovim umetničkim zahtevima. Iako je ozbiljno shvatao prve, državničke zadatke i pokazao se vrlo discipliniranim, Frederih je,  koliko su to dozvoljavale okolnosti, svaki slobodan trenutak posvetio umetnosti i nauci.

Frederih se oprobao i u pesništvu. Pisao je tokom celog života ali ne na nemačkom jeziku već na francuskom. Pisao je i filozofske eseje, imao je bogatu korespodenciju. Neka od njegovih književnih pogleda na život mogu se naći u drugom delu romana Gospođa Bentinck: Veliki Ones, koju je napisao književnica Hella S. Haasse.To nije roman u klasičnom smislu već knjiga sačinjena od dokumentarne građe ( pisama, zabeleški, dnevnika ) o ljudima iz polovine 18.veka. U toj knjizi se nalazi prepiska između Fridriha i gospođe Bentinck.



Opipljiv je i Frederikov doprinos arhitekturi u Berlinu i posebno u okolini. Značajni primeri ovoga su obnova i ekspanzija u stilu rokokoa palače Charlottenburg u Berlinu, izgradnja palače Sanssouci i pansiona Neue Palais u Potsdamu (između 1745. i 1747).I sam Frederik je pridoneo radu njegovih arhitekata.


Prva palača koju je Frederik obnovio bio je dvorac Rheinsberg, kojeg ga je njegov otac darovao 1734. godine.U ovoj palači, koju je Frederih dao svom bratu Heinrichu 1744., novootvoreni krunski knez doživeo je najsretne godine. U tom dvorcu je bio u mogućnosti da obavlja naučna i poljoprivredna istraživanja, da uživa ​​u filozofiji, muzici i književnost i skicira sa svojim novim prijateljem, Vaclavaom von Knobelsdorffom, arhitektonske i urbanističke planove. Za Elisabeth Christine, njegovu suprugu kojom su ga prisilno oženili,bilo je to takođe najugodnije vreme s Friedrihom. Misli se da je Fridrih bio homoseksualac - što javno nije mogao priznati ni pod kojim okolnostima, jer je to bilo kažnjivo smrću - da li je, prema nekima, bolovao od sifilisa ili jednostavno nije naišao na ženu koja bi mu odgovara, ostaje pitanje, ali uvek je naglašavao da brak nije za njega. Knobelsdorff je stvorio  dvoranu ogledala u ranom stilu Brandenburge rokoko, čiji je strop ukrašavao Pesne.





                                                           Dvorac Rheinsberg


Potsdam, palača Sanssouci


Palata Sanssouci  ( na francuskom znači bezbrižno, bez briga letnja kraljevska rezidencija, smatra se nemačkim rivalom francuskom Versaillesu, premda je Sanssouci izgrađen u intimnom rokoko stilu i znatno je manja od svog francuskog baroknog rivala. Sanssouci park zahvata 287 hektara, a u njegovom centralnom delu  nalazi se palata (Sans Souci Palace).  Tokom vremena  je u parku  izgrađeno više palata i zgrada, poput Neue Palais. Ovo mesto je postalo važno mesto okupljanja.

 1745. posle rata palata je izgrađena za svega dve godine na veštački postavljenom vinogradu. upravo su oko tih detalja nastale prve razmirice između Fridriha i dotadašnjeg druga arhitekte  Knobelsdorffa . U centralnom delu palate je napravljen ogroman okrugli hol sa orkuglim stolom u sredini.  Desno su bili napravljeni apartmani za goste u koje se moglo ući sa terase . U istočnom krilu su bile Fridrihove privatne sobe, velika spavaća soba, radni kabinet, koncertna sala i javni prostor. Iz radnog, studijskog prostora išlo se u biblioteku sa čijih prozora se pružao pogled na  galeriju antičkih figura. U tom krilu su se nalazile sakupljene slike . U početku se Fridrih divlio uglavnom  francuskim slikarima, poput francuskih rokoko umjetnika. Kasnije je došao se zainteresovao za talijanske umetnike  visoke renesanse, manirizma i baroka.  1786 fridrih je umro upravo u ovoj palati, u velikoj fotelji svog radnog kabineta. 

Opera

U julu 1741. godine započela je gradnja Opere,  zapravo objekta koji je izvorno bio namenjen kao prvi deo Foruma Fredericianum. Iako zgrada još nije bila gotova, Opera je inaugurisan 7. Decembra 1742. godine, sa delom Cleopatra i Cesar Carl Heinrich Grauna. Bio je to početak uspešne saradnje između Staatsopera i Staatskapelle Berlin, državnog orkestra čija istorija datira od 16.veka.

U periodu između otvaranja nove operske kuće u Berlinu 1742. godine i početka Sedmogodišnjeg rata 1756. godine, Kraljevska opera bila je jedno od najznačajnijih središta kulturnog i društvenog života pruske prestonice. Operska sezona trajala je od novembra do marta, a izvođenja su priređivana dva puta nedeljno, kao i povodom posebnih prilika. Jedna opera je uobičajeno izvođena četiri puta, a svake sezone premijerno su postavljane po dve nove produkcije. Operska publika je uglavnom bila ograničena na dvorjane, ali su po Fridrihovoj naredbi prisustvovali i svi visoki oficiri pruske vojske, a ulaz je bio omogućen i pristojno odevenom građanstvu. Fridrih Veliki je lično učestvovao u svim operskim produkcijama, birao je libreto, nadzirao izradu kostima i scenografije, a ponekad je čak komponovao i pojedine arije. Ansambl opere mogao se pohvaliti nizom zapaženih izvođača evropskog renomea, poput primadone Benedete Emilije Molteni, kastrata Feličea Salimbenija i balerine Barbare Kapanini 'La Barbarine', dok je za dizajn scene od 1751. do 1756. bio zadužen čuveni Đuzepe Gali-Bibijena, te je berlinska opera zasluženo važila za vodeću u nemačkom govornom području i jedna od najistaknutijih u Evropi.


_________________

DEO OSTAVŠTINE : 

MFAA(  ( istoričari umetnosti, kustosi, umetnici i arhitekte zaduženi za pronalaženja i spašavanja evropskih remek-dela pre nego što ih nacisti ukradu ili unište. Nazivali su ih “čuvari nasleđa” (Monument Men).

Treći Rajh je prikupio na hiljade dela tokom samo nekoliko godina, sklanjajući ih u skrovišta i rudnike. To je bio “najveći lov na blago u istoriji”, trka protiv vremena pre nego što neprocenjiva umetnička dela budu opljačkana iz muzeja, privatnih kuća i još češće, jevrejskih kolekcionara i budu prodata privatnim kupcima.
......
Kapetan Voker K. Henkok – specijalista za MFAA – prisećao se otkrivanja jedne tajne prostorije, zazidane unutar jednog rudnika soli:

“Puzeći kroz otvor u skrivenu prostoriju, shvatio sam odjednom da ovo nije obično skladište umetničkih dela. Mesto je delovalo poput hrama. Dvesta sedamdeset i jedno umetničko delo ležalo je razbacano. Sa desne strane centralnog prolaza nalazila su se tri drvena novčića, sa identifikacijama koja su ukazivala na Hindenburge i Fridriha Vilhelma Prvog. U zadnjem delu sa leve strane nalazi se veliki metalni sanduk Fridriha Drugog Velikog.

izvor 

Нема коментара:

Постави коментар